deve (tur. deve: deva) (Camelidae), por. sisavaca kopitara iz reda parnoprstaša (Artiodactyla); preživači su, ali im se, za razliku od ostalih preživača, želudac sastoji od četiriju dijelova; imaju posebno građena stopala bez paprsta, sa žuljavim stopalom na sva 3 članka prstiju i malenim papcima. U međučeljusnoj kosti imaju razvijen postrani sjekutić, očnjaci su im snažni. Dlaka im je gruba, duga i u čupercima. Teške su od 600 do 1000 kg. Nosnice mogu zatvoriti, čime sprječavaju ulazak prašine i pijeska. Masno tkivo u jednoj ili dvjema grbama služi kao pričuva hrane u doba gladovanja. Životni im je vijek oko 40 god., a spolnu zrelost postižu s 3 do 6 god. Hrane se raznom biljnom hranom. Ženka nosi jedno mlado 12 do 14 mjeseci. Od svih sisavaca jedino deve imaju ovalna, a ne okrugla krvna zrnca. Zastupljene su s 2 živuća roda: deve Staroga svijeta (Camelus) i deve Novoga svijeta (Lama). Jednogrba deva (Camelus dromedarius) raširena je u sjev. Africi i jugozap. Aziji, a dvogrba (Camelus ferus) u sr. Aziji. Pripitomljavanje deva započelo je na Arapskom poluotoku prije 4000 do 6000 god., a divlji oblici jednogrbe deve nestali su u prirodi još prije 2000 god. Danas su gotovo isključivo domaće životinje, a zanimljivo je da se divlje skupine jednogrbe deve mogu naći samo u Australiji. Porodične skupine deva stanovnici su stepa i pustinja. Ljeti izdrže 4 do 5, a zimi i 25 dana bez vode, nakon čega u nekoliko minuta mogu popiti 60 L vode. Deve Novoga svijeta tvore dvije divlje vrste, vikunja (Lama vicugna) i gvanako (Lama guanicoe), i dva domaća oblika, nastala od gvanaka kao ishodišne vrste: ljama (Lama glama) i alpaka (Lama pacos). Ljama se oduvijek koristila za prijenos tereta, a uz alpakinu, cijenjena joj je i dlaka. Smatra se da nikada nisu živjele neovisno o čovjeku. Raširene su u planinskim masivima Južne Amerike do visine od 4000 m. Najugroženiji je opstanak malih skupina dvogrbih deva u pustinji Gobi i vikunje u Argentini, Boliviji, Čileu i Peruu. (→ guanako; vikunja)
