struka(e):

država, politička zajednica ljudi organizirana na nekom teritoriju pod suverenom vlašću; suveren i neovisan entitet sposoban ulaziti u odnose s drugim takvim entitetima a koji ima međunarodnu pravnu osobnost; aparat sile koji jamči sigurnost političke zajednice i svih njezinih članova. Bitni elementi države jesu: stalno stanovništvo (državljani), određen teritorij i suverena vlast. Državnu vlast obavljaju državni organi, koje obično određuje ustav države. Države po polit. uređenju mogu biti jedinstvene (unitarne) i složene (federativne), po obliku vladavine monarhije i republike, a po vrsti polit. režima demokratske i autokratske.

Povijest pojma

Imenica država izvedena je u hrv. jeziku iz praslavenskog i sveslavenskoga glagola držati, koji, među ostalim, znači: posjedovati, imati u vlasti, osigurati da više stvari bude zajedno i da se jedna od druge ne dijele, činiti, vršiti, čuvati. Vrijeme nastanka imenice država nije u hrv. leksikografiji pouzdano utvrđeno. Dvojbeno je i to je li imenica država izvorna tvorba ili je pak nastala prilikom prijevoda grčkih (τὸ ϰράτος) i lat. (imperium) spisâ. Pojmovi država i zemlja i danas su sinonimi. Izvorno je značenje pojma zemlja-država očuvano i u nazivima pojedinih država (Deutschland: zemlja Nijemaca; Scotland: zemlja Škota). Izrazom država na hrvatski se jezik prevode i riječi: tal. lo stato, njem. der Staat, franc. l’état, engl. state. Zajednički je korijen tih riječi lat. status: stanje, stalež, bogatstvo, ustav. Te su riječi u jezicima zapadnoeur. naroda stvorene tek u poč. novoga vijeka. U polit. govoru izraz lo stato počeo se rabiti u talijanskim gradovima-komunama u XIV. st. U sljedećim stoljećima stvoreni su srodni izrazi i u jezicima drugih zapadnoeuropskih naroda, koji su uglavnom potisnuli ranije rabljene pojmove polis, civitas, imperium, kojima se počinju prikazivati posebni vladavinski poredci. Suvremeno poimanje države oblikuje se u razdoblju od XIV. do XVIII. st. tijekom političkih i teorijskih sučeljavanja u talijanskim renesansnim gradovima i zapadnoeuropskim monarhijama.

U političku teoriju suvremeni pojam države (tal. lo stato) uveo je N. Machiavelli: on njime označava područje i aparat vlasti te teritorij koji je područje vladareve vlasti. Pojam lo stato rabi prikazujući vladavinu u orijentalnim despocijama i u ant. Rimu. Ovakva upotreba novoga pojma lo stato poslije se uvriježila u polit. govoru i polit. teoriji, poglavito u općem nauku o državi. Univerzalistički pristup državi u različitim teorijama (filozofsko-etičkim, teologijskim, ustavno-pravnim i empirijsko-analitičkima) podrazumijeva: određivanje općih funkcija i elemenata države (teritorij, vlast, stanovništvo); određivanje odnosa među tim elementima (odnos između vladara i podanikâ, prava i dužnosti i dr.); klasificiranje različitih oblika države (orijentalna, antička, srednjovjekovna, kapitalistička, socijalistička; demokratska, autoritarna, totalitarna, unitarna, federalna itd.) i opisivanje strukture pojedinih oblika.

U XX. stoljeću zahvaljujući razvoju društvenih znanosti mnogi su autori upozorili na poteškoće takva pristupa (svođenje posve različitih tipova poretka pod isti pojam) i pokazali da je država moderni tip polit. vlasti, koji nastaje i razvija se s razvojem modernog građ. društva i određen je njime. Država nastaje u procesu preobrazbe zapadnoeur. feud. poretka u doba uspostave apsolutnih monarhija i začetka modernoga građ. društva (XVI–XVIII. st.). Taj se proces zbivao kao odvajanje i razgraničenje područja vladavine pojedinih vladara i kao istodobna centralizacija i koncentracija sredstava i funkcija vlasti na monarhovu dvoru te izgrađivanje posebnoga birokratskog aparata koji ima monopol nad sredstvima fiz. prisile. Apsolutna monarhija je država, ali ima i značajke feud. vladavine. Monarhova volja ishodište je zakona, a izvršava se preko aparata koji je njemu odgovoran (činovnici i vojnici monarhovi su službenici). Monarhova je vlast opravdana i ograničena Božjom milošću. Otuda vladavina monarha ima bitno osobni značaj. Njezin program najbolje ilustrira izjava koja se pripisuje franc. kralju Luju XIV.: Država, to sam ja. Uspostavljanje vladarova posebnog statusa uzvišenosti (status maiestatis), kako bi vladar mogao priskrbiti i poslušnost svojim naredbama, dovelo je do toga da monarh može obvezivati svoje podanike na poslušnost i lojalnost ako vlašću ne promiče samo vlastito dobro nego zajedničko dobro svih. Kao trajni odnos, to pretpostavlja odvajanje monarhije kao ustanove od monarhove osobe, ali i uspostavljanje poretka u kojem su i monarh, kao obnašatelj vlasti, i podvlašćeni podvrgnuti vrhovnomu autoritetu. Taj je autoritet država kao neosobna vlast. Promjenu najbolje pokazuje izjava pruskoga cara Fridrika II. Velikoga: Ja sam samo sluga države. Ta izjava ne izražava samo promjenu koja se unutar apsolutnih monarhija dogodila tijekom XVIII. st., ona je sažetak procesa koji je naznačio već Machiavelli. Prikazujući vladarovo djelovanje, Machiavelli ustanovljivanje vlasti pripisuje vladarovim osobinama i sudbini i ističe da vladar ne smije vladati sukladno Božjoj milosti, ćudorednim načelima ili suglasnosti podvlašćenih, nego sukladno nužnosti održanja vlasti. On mora djelovati, kako će to poslije reći Machiavellijevi sljedbenici, logikom drž. razloga. Istovjetan argument rabi Th. Hobbes koji nastanak države izvodi iz ugovora o vladanju, ali ističe da nakon sklapanja ugovora autoritet države ne može ostati na raspolaganju podvlašćenima. Država se shvaća kao autoritet koji razlog opstanka i djelovanja ima u sebi samom i djeluje po logici toga razloga. Dapače, ona sama određuje područja vlastita djelovanja i sredstva ozbiljenja vlastitih naredaba.

Shvaćanje države kao neosobnog i najvišeg autoriteta, različitoga i od vladara i od podanika, nastaje unutar pokreta protiv ideologije nar. suverenosti i sastavni je dio moderne apsolutističke doktrine (Q. Skinner). Kod J. Bodina država je poistovjećena sa suverenošću. Država koja nije suverena zapravo nije država. Država je samoodređujuće tijelo, ona ne može biti labavi konglomerat ili složena struktura koja se drži zajedno na temelju pogodbe ili sporazuma dijelova. Ideja suverenosti donosi mnogo strože povlačenje crte između javnoga i privatnog unutar polit. tijela, a istodobno i mnogo jaču granicu između jednog i drugog polit. tijela.

Istodobno s idejom suverenosti, a dijelom i u suprotstavljanju njoj, izrastala je ideja da o obliku vladanja unutar polit. tijela može pravovaljano odlučiti jedino narod kao jedinstven polit. entitet (nacija). Nacija ima pravo sama sobom upravljati, nad njom ne može biti nikakva autoriteta. Ta je ideja rezultat modernih građ. revolucija u XVIII. st., američke i francuske, u kojima se ideja suverenosti nacije povezuje s idejom individualnih prava. Država je shvaćena kao institucionalizacija volje nacije, sposobna da djeluje učinkovito i u normalnoj i u izvanrednoj situaciji u očuvanju dobrobiti cjeline i prava njezinih dijelova.

Liberalizam kao polit. ideologija i pokret građanstva XVII–XIX. st. suprotstavlja se apsolutnoj i arbitrarnoj vlasti (u obliku apsolutne monarhije, ali i revoluc. diktature) s idejom zaštite slobode i prava pojedinca. Temeljni je zadatak osigurati se protiv arbitrarnog upletanja države, ponajprije ograničavanjem područja djelovanja države, te dosljednom diobom vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Država mora jamčiti sigurnost osobe i njezina vlasništva te nesmetano odvijanje tržišne razmjene, ali se ne smije upletati u same te odnose, u koje pojedinci slobodno ulaze slijedeći svoje interese (noćobdijska država). Država može intervenirati u ove odnose samo zakonima. Zakoni su određeni kao u umu utemeljena opća i apstraktna pravila, koja vrijede za sve građane jednako i isključuju proizvoljno postupanje vlastodržaca (pravna država). U sukobu s apsolutizmom građanstvo ističe i zahtjev da se jednakost ustanovi kao temeljna vrijednost vladavinskog poretka, da se prizna jednaka sloboda za sve i pravo pojedinaca da sudjeluju u donošenju i provođenju zakona koji ih obvezuju, čime se obnavlja ideja pučke suverenosti. Od sredine XIX. st., ulaskom nižih slojeva u politički život, liberalna država postupno se demokratizira (proširenje prava glasa, plaćanje članova parlamenta), a liberalni teoretičari (J. Bentham, A. de Tocqueville, J. S. Mill) prihvaćaju demokraciju kao načelo ustrojstva polit. vlasti i razvijaju koncept liberalno-demokr. predstavničke države.

Pod utjecajem socijalist. pokreta, ali i nastojanja ponajprije konzervativnih vlada (Bismarck u Njemačkoj, Disraeli u Velikoj Britaniji) da suzbiju njegov utjecaj, razvija se od kraja XIX. st. shvaćanje i praksa proširenja tradicionalne liberalne države u soc. državu, koja treba zajamčiti i elementarnu socijalnu sigurnost stanovništva. U različitim liberalnim i socijaldemokr. koncepcijama države blagostanja (welfare state), država je pojmljena ustanova ekon. društva, poticatelj, ispravljač pa i upravljač privr. poslovima. Krajem 1960-ih i u 1970-ima ta je država dospjela u krizu, pa se u neoliberalnoj i neokonzervativnoj ideologiji i u ekon. politici (reganizam, tačerizam) inzistira na »rasterećenju« države, »kresanju« fondova za soc. namjene i ograničavanju upletanja države u privr. tokove. Dio suvremene socijaldemokracije prihvaća ideju aktivnog društva, odgovornosti pojedinaca i individualnog poduzetništva, a time i znatno sužavanje funkcija države (»treći put«). Raspad realnog socijalizma doveo je do proširenja neoliberalnih modela i politika na mnoge zemlje koje su soc. sigurnost uspostavile kao temeljnu vrijednost. U neoliberalnoj ideologiji i politici inzistira se na važnosti društva kao područja spontane djelatnosti pojedinca, koje je bilo ukinuto u totalitarnoj državi (socijalističkoj i fašističkoj) ili okovano birokracijom moderne socijalne države. Nasuprot državi kao utjelovljenju sile, društvo se razumijeva kao proces slobodne i spontane razmjene među pojedincima. Zato se područje drž. djelovanja nastoji ograničiti na nužni minimum funkcija koje jamče odvijanje spontanih društv. procesa. Istodobno, dinamika razvoja društva u XX. st. dovela je do sve veće ekon. integracije iznad razine nac. države. Nac. država se shvaća zaprekom procesima svj. društv. integracije, kojima se pojedina društva ujedinjuju u globalno odn. svj. društvo, ili se inzistira na proturječju između nacionalnog uređenja države i svj. karaktera društva.

Država u međunarodnom pravu

Sa stajališta međunar. prava, država je zajednica što na određenom području djeluje u obliku najviše organizacije pravnoga poretka. Za postojanje države kao subjekta međunar. prava zahtijeva se određeno područje, ljudstvo i organizacija vlasti neovisna o drugoj državi. Postanak države mora biti efektivan. Za postanak države nije potrebno da joj sve granice budu potpuno utvrđene. Država ne propada ni kada je njezino područje – djelomice ili u cijelosti – okupirano. Promjena načina vladanja u državi, makar i u suprotnosti s postojećim pravnim poretkom, ne utječe na postojanje te države kao subjekta međunar. prava. Država može dobrovoljno na drugu državu prenijeti dio svojih suverenih ovlasti, a da time ne gubi status države u smislu međunar. prava (npr. Lihtenštajn, Monako, San Marino). Ni dobrovoljno prenošenje ovlasti na organe međunar. organizacija koje imaju elemente naddržavnosti (npr. Europska unija) ne dovodi u pitanje postojanje države i njezinu suverenost.

Složene države odlikuju se većom ili manjom autonomijom političko-teritorijalnih jedinica od kojih su sastavljene. U međunar. je pravu pojava složene države važna zbog pitanja tko je subjekt međunar. prava. U personalnoj uniji svaka od članica unije subjekt je međunar. prava. Realna unija nastupa prema van kao jedan pravni subjekt, no države koje tvore realnu uniju mogu imati ograničeni međunarodnopravni subjektivitet. U konfederaciji (drž. savezu) sve su članice saveza subjekti međunar. prava, a isto tako i sâm savez. Federacija (savezna država) obično je sama subjekt međunar. prava, ali gdjekad i federalne jedinice nastupaju samostalno u nekim međunar. odnosima.

Država postaje subjekt međunar. prava automatski kada se ispune činjenice uz koje međunar. pravo veže tu pravnu posljedicu (suverena vlast nad stanovništvom određenoga područja). Ima mišljenjâ da država postaje subjekt međunar. prava kada ju priznaju druge države, no danas prevladava shvaćanje da priznanje države od drugih država i međunar. organizacija ima deklarativan, odn. retroaktivan učinak. Iako novoj državi nije potrebno priznanje kako bi postala subjekt međunar. prava, priznanje je važno za prosudbu odnosa između nove države i one koja daje priznanje, kao i za uključivanje u međunar. financijske i općenito ekon. tokove, što može biti odsudno za opstanak države.

Prema međunarodnome pravu sve države, bez obzira na veličinu, ekonomsku, političku i vojnu snagu, imaju određena temeljna prava. To su ona prava koja pripadaju nekoj državi po samoj činjenici njezina postojanja, bez posebnog ugovora ili drugog izvora nastanka (pravo na opstanak – samoodržanje, neovisnost – suverenost, jednakost, pravo na međunarodni promet i na poštovanje).

Citiranje:

država. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/drzava>.