germanistika (njem. Germanistik, prema Germanen: Germani).
1. U širem i starijem značenju, znanstvena disciplina kojoj su predmetom proučavanja kultura, predaja, običaji, religija, povijest, jezik, književnost itd. starih i suvremenih germanskih naroda.
2. U novijem i užem značenju, to je disciplina koja se bavi proučavanjem njemačkoga, nizozemskoga, frizijskoga, nordijskih jezika i književnosti ili pak, u još užem značenju, proučavanjem samo njemačkog jezika i književnosti (dakle, s istim značenjem kao njemačka filologija). Nakon prvih pokušaja već u doba humanizma, temelje filološkomu proučavanju srednjovj. njem. tekstova položio je J. G. Herder, a sustavno proučavanje gramatike i rječnika starih njemačkih tekstova, uz poredbenopovijesni pristup, započeo je (nakon F. G. Fulde i J. C. Adelunga) Jakob Grimm svojom Njemačkom gramatikom (1819) i Njemačkim rječnikom (1854. i dalje). Od polovice XIX. st. razvija se i kritičko izdavanje starih (njemačkih, ali i nordijskih) tekstova. S mladogramatičarima (Junggrammatiker) germanistika je dosegnula punu zrelost (H. Paul, O. Behaghel, F. Kluge itd.). U XX. st. na proučavanje njemačkoga i drugih germanskih jezika primjenjuju se također nove metode (lingvistička geografija, strukturalna analiza – osobito u fonologiji, semantika, stilistika itd.), a od 1960-ih na njemački se primjenjuje i transformacijsko-generativni pristup (os. u bivšoj DDR, npr. M. Bierwich), kao i sociolingvistika, psiholingvistika, pragmatika i dr. – Germanistika u Hrvatskoj pratila je razvoj europske germanistike. Već 2 god. nakon utemeljenja Sveučilišta u Zagrebu (1876), počeo je raditi na Filozofskom fakultetu Lektorat za njemački jezik (do 1885. vodio ga je Julius Šajatović, a 1885–95. Ivan Quiquerez). God. 1895. vjerojatno je osnovana Katedra za njemački jezik (nastava počela 1896), a 1904. utemeljen je Seminar (institut) za njemačku filologiju. Redovitim profesorom njemačke filologije postao je 1902. Stjepan Tropš, koji je idućih 40-ak god. bio vodeći hrvatski germanist. Početkom XX. st. neko je vrijeme radio na germanistici i indoeuropeist Josip Florschütz, a od 1916. i Gustav Šamšalović. Nakon smrti profesora Tropša 1942. Seminar je preuzeo Z. Škreb, koji je, i izvan germanistike, zaslužan po tome što je, uz Petra Guberinu, sustavno upoznavao studente i kolege s novim naučavanjima i metodama u lingvistici (Saussure, Trubeckoj, fonologija i dr.). Dolaskom Viktora Žmegača polovicom 1950-ih na Katedru za njemačku književnost (docent od 1961) novi zamah dobivaju književnoteorijska i književnopovijesna proučavanja. Osim što je, uz Škreba, jedan od glavnih predstavnika Zagrebačke stilističke škole (okupljene oko časopisa Umjetnost riječi), Žmegač je razvio široku međunarodnu suradnju i objavio niz studija i knjiga u cijenjenim međunarodnim nizovima i publikacijama. Istodobno Škrebovi nastavljači u jezičnim studijima uvode nove metode proučavanja. Od germanistike (njemačke filologije) odvojila se 1961. kao poseban odsjek anglistika, koja je u njezinu okviru djelovala od 1934. kao lektorat.
