habeas corpus [ha'be·a:s ko'~] (lat.: imaj tijelo), institut engleskog i američkog kaznenoga postupovnog i ustavnog prava koji štiti osobnu slobodu od samovoljna postupanja izvršne vlasti. Habeas corpus podrazumijeva načelnu zabranu uhićenja bez sudskoga naloga, zabranu duljeg zadržavanja u pritvoru bez ozbiljnih dokaza o krivnji za teža kaznena djela, nalaže brzo izvođenje pred sud i zabranjuje maltretiranje u istrazi, pa time snažno afirmira sudsku nadležnost (ovlast) i načelo zakonitosti u kaznenom postupku. Institut habeas corpus razvio se iz srednjovj. naloga Writ of Habeas Corpus, kojim je sud tražio da mu bude predana osoba koju netko drži zatočenom. Od XV. st. često su ga izdavali središnji kraljevski sudovi kako bi od nižih pravosudnih tijela preuzeli nadležnost (ovlast) u određenim kaznenim predmetima, radi nadzora zakonitosti i osnovanosti vođenja postupka. U XVII. st. koristio se osobito radi provjere opravdanosti pritvora. Zakon o habeas corpusu (Habeas Corpus Act, 1679), koji je donio engleski Parlament, trebao je pružiti zaštitu od kraljevske samovolje i odmazde suprotnoga političkoga tabora. Zbog jamčenja osobne slobode i brige za položaj osumnjičenika u istrazi, postao je jednim od glavnih dokumenata o pravima čovjeka u engleskoj pravnoj i političkoj tradiciji. Institut habeas corpus sastavni je dio pravnih poredaka koji su bili pod utjecajem engleskoga pravnog sustava, ali se počesto upotrebljava i kao sinonim za odgovarajuća načela u zemljama kontinentalne pravne tradicije. Primjena habeas corpusa u SAD-u odnosi se ponajprije na zaštitu prava uhićenih osoba, dok je u Engleskoj habeas corpus zadržao značenje instituta koji u prvom redu služi za zaštitu od neosnovanog uhićenja i samovoljnog postupanja.
