struka(e): | |

interpretacija (lat. interpretatio).

1. Tumačenje, objašnjenje, shvaćanje; misaoni postupak, odnosno izlaganje, izjava kojom se utvrđuje smisao ili značenje neke pojave, teksta, zakona i dr. (službena interpretacija, znanstvena interpretacija).

2. U filozofiji interpretacija označuje »umijeće tumačenja« (ars interpretandi), bilo općih prirodnih zakona indukcijom i metodičkim uopćavanjem (generaliziranje, F. Bacon), bilo svetih, pravnih, književnih, filozofskih i bilo kojih drugih spisa ili ljudskoga govora uopće, što je posao biblijske, pravne, književne i filozofijske hermeneutike. Pretpostavku interpretacije čini unutarnje razumijevanje (divinacija) samoga predmeta razumijevanja, zbog čega se interpretacija po F. D. E. Schleiermacheru dijeli na gramatičku, tehničku i psihološku. Dok je gramatička interpretacija zaokupljena općim jezikom i njegovim individualnim ozbiljenjima, tehnička se interpretacija bavi meditacijom i kompozicijom, tj. nastankom i jezičnim skladanjem mislî, koje se dijele na glavne i sporedne, a njihovu komparativnu i divinatorsku analizu treba izvršiti psihološka interpretacija. Kod M. Heideggera interpretacija je dobila ontologijsko značenje egzistencijalne analitike ili razumijevanja i tumačenja temeljnih načina čovjekova tubitka, dok je H.-G. Gadamer svoju »filozofijsku hermeneutiku« i teoriju interpretacije smjestio u kontekst povijesne i tradicijske uvjetovanosti svega razumijevanja i tumačenja.

3. Način bavljenja književnim tekstom koji je u suvremenu znanost o književnosti uvela hermeneutika. Temelje joj je postavio Schleiermacher (Hermeneutika, 1832) vezujući raščlambu djela za prethodan intuitivni uvid u njegovu cjelinu. Na takvu je uživljavanju u doživljajni svijet autora W. Dilthey izgradio specifičnost duhovnih znanosti kojima da je u osnovi razumijevanje, za razliku od prirodnih koje se navodno služe objašnjavanjem. Angloamerički teorem tzv. unutarnjega pristupa (intrinsic approach) i njemačka kritika primjerena djelu (werkimmanente Kritik) ustraju dakle na razumijevanju koje poštuje jedinstvenost predloška odbijajući mu nametnuti ikakve apriorne sheme. Ali je moguće da djelo nije toliko jedinstveno, promotri li se npr. u sklopu autorskog opusa, pa se naglasak interpretacije, npr. u »psihokritici« ili ženevskoj školi 1950-ih, premješta s imanencije na intenciju kao otvorenije područje razumijevanja. No pokazuje se da ni pretpostavke intencije, kao u Gadamerovu postulatu (Istina i metoda, 1960) o anonimnu događanju tradicije u svakom djelu, nisu u vlasti autora, što interpretaciju suočava s klizanjem uporišta. Ona počinje svjedočiti više o situaciji tumača nego o naravi djela, pretvarajući se tako u beskonačan proces nadovezivanja zamjenom uloga.

4. U kazališnoj umjetnosti i glazbi izvedba djela; način kojim npr. glumac ostvaruje ulogu ili redatelj scensko djelo, odnosno u glazbi način kojim interpreti (pjevači, instrumentalni solisti, dirigenti, zborovi, orkestri) izvode notni zapis skladbe pretvarajući je u njezin zvukovni oblik.

Citiranje:

interpretacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/interpretacija>.