struka(e):

isprava.

1. U procesnome pravu, predmet (pismeni akt) na kojem su pismom zabilježene neke misli koje pružaju podatke o činjenicama. Isprave se ubrajaju u tzv. stvarna dokazna sredstva. Javna isprava ona je isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvu obliku izdala pravna ili fizička osoba u obnašanju javne službe koja joj je propisom povjerena. Uz javne isprave veže se i tzv. obična presumpcija o njihovoj autentičnosti, koja teret dokazivanja o njezinoj neautentičnosti ne prebacuje na protivnika. Ako je javna isprava autentična, onda (u građanskom sudskom i upravnom postupku u kojem se koristi kao dokazno sredstvo) dokazuje istinitost onoga što potvrđuje ili određuje. Ako javna isprava nešto potvrđuje, dopušteno je, u postupku u kojem se koristi kao dokazno sredstvo, dokazivati da ono što ona potvrđuje nije istinito (dokaz o protivnome); ako, međutim, javna isprava sadrži pravnu dispoziciju, osobito ako ima značenje sudske ili upravne odluke, nije dopušteno dokazivati protivno onomu što ona određuje. Ostale su isprave privatne. Njihova se autentičnost i istinitost sadržaja prosuđuje po slobodnoj ocjeni dokaza. Ako je potpis na privatnoj ispravi javno ovjerovljen, značenje javne isprave ima samo ta ovjera. Stranka je u građanskome sudskome postupku dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva. Iznimno sud može od državnoga tijela ili od osoba koje imaju javne ovlasti pribaviti ispravu. Stranka ne može uskratiti podnošenje isprave koja se kod nje nalazi ako se sama na nju pozvala, ako ju je dužna po zakonu predati ili pokazati ili ako je ona po svojem sadržaju zajednička za stranke. Ona može uskratiti podnošenje ostalih isprava iz razloga iz kojih svjedok može uskratiti odgovor na pojedino pitanje. Protiv stranke se ne mogu primijeniti prisilne mjere za predaju isprava, ali je sud ovlašten da po svojem uvjerenju ocijeni značenje takva ponašanja. Trećoj osobi sud može narediti da podnese ispravu samo ako ju je po zakonu dužna pokazati ili podnijeti ili kada je ona po svojem sadržaju zajednička za tu osobu i stranku koja se na nju pozvala. Protiv treće osobe mogu se primijeniti prisilne mjere za predaju isprava.

2. U diplomatici, isprava ili diploma označava pisano svjedočanstvo o jednome pravnom činu, sastavljeno u propisanom obliku koji mu treba zajamčiti vjerodostojnost. Svaka isprava ima tri osnovna dijela: uvod ili protokol, sredinu ili tekst ili korpus te zaključak ili eshatokol. Protokol se sastoji od nekoliko formula: invokacijom se riječima ili simbolom, najčešće znakom križa, zazivlje Božja pomoć u sastavljanju isprave, intitulacija sadrži ime i naslov autora ili izdavača isprave. Slijedi inskripcija ili ime i naslov destinatara, tj. osobe kojoj je isprava namijenjena. U svečanim papinskim i kraljevskim ispravama na ovom se mjestu dodaje i formula pozdrava koja najčešće glasi: »Pozdrav u Gospodinu« (Salutem in Domino). Tekst ili korpus isprave sadrži nekoliko dijelova. Arenga pobožnim riječima i biblijskim citatima izražava zašto je moralno i prikladno da se destinataru dodijeli ono što se u ispravi iznosi. Formulom promulgacije, koja obično glasi: »Dajemo na znanje«, »Neka znaju svi«, ukratko se objavljuje sadržaj isprave. U formuli naracije ili ekspozicije govori se o okolnostima koje su prethodile pravnome činu – tu se nabrajaju destinatarove zasluge, pa ova formula često sadrži najviše povijesnih podataka. Dispozicija je najvažniji dio isprave, jer sadrži materijalni ili moralni objekt koji se daje destinataru. Završnim klauzulama štiti se učinak pravnoga čina. One nisu prijeko potrebne, pa ih u ispravama često nema. Formulom sankcije izriče se kazna onima koji bi mogli spriječiti ostvarivanje dispozicije. Formulom koroboracije navode se sredstva koja pravnomu činu osiguravaju pravni učinak, trajnost i svjedočanstvo: pečat, potpis te različiti znakovi. Posljednji dio isprave – zaključak ili eshatokol – sadrži potpise i znakove koji najviše pridonose vjerodostojnosti. Kako je u srednjem vijeku bilo čak i kraljeva koji su bili nepismeni, oni su umjesto potpisa upotrebljavali znak križa (signum manus). Formulom datacije označuje se vrijeme i mjesto sastavljanja isprave, a aprekacijom se zazivlje Božja pomoć kako bi sadržaj isprave bio uspješan. U papinskim ispravama i ispravama Merovinga i Karolinga nalaze se izrazi pozdrava Valete, Benevalete (»Budite pozdravljeni«). Mnoge isprave nemaju sve navedene formule, što osobito vrijedi za isprave notara i kaptola.

Citiranje:

isprava. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/isprava>.