struka(e): povijest, opća | religija

konsekracija (lat. consecratio: posveta, posvećenje).

1. U antičkom Rimu, čin kojim je Senat predao neku stvar ili mjesto bogovima; također i čin kojim se neko božanstvo ubrajalo među državne bogove. U carsko doba umrli car (po odluci Senata ili novoga cara) također se uvrštavao među bogove, a poslije i neki članovi carske obitelji. Konsekrirani car nosio je epitet divus (→ deifikacija). Kao simbol konsekriranoga cara, osobito na novcu kovanu u spomen na konsekraciju, javlja se orao (za ženske osobe paun).

2. U kršćanstvu, obred kojim se osobe (papa, biskup, opat i sl.), mjesta (crkve, samostani) i predmeti (oltar, kalež, zvono itd.) posvećuju Bogu i bogoštovlju. U katoličkoj liturgiji: dio mise, u kojem se darovi kruha i vina posvećenjem pretvaraju u tijelo i krv Kristovu (sinonim pretvorba).

Citiranje:

konsekracija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/konsekracija>.