korespondencija (srednjovjekovni latinski correspondere: podudarati se; uzvraćati).
1. Odgovaranje, slaganje, podudaranje; suglasnost.
2. U filozofiji, nauk o slaganju uma i stvari u spoznaji, tj. o mogućnosti potpune objektivne spoznaje. U tom se smislu cjelokupna tradicionalna filozofija može označiti kao korespondencijska teorija istine, u kojoj se spoznaja ravna prema objektu i nije ništa drugo nego puko »zrcalo prirode« (R. Rorty). Prema principu korespondencije, koji se odnosi na sadržaj i opseg pojma, prilikom povećavanja sadržaja novim odredbama opseg se smanjuje, a prilikom povećavanja opsega smanjuje se sadržaj. Taj je princip prvi formulirao G. W. Leibniz i učinio ga polazištem dviju metoda za izvođenje zakonâ logike, odnosno silogistike. Promatrano po sadržaju, u općem afirmativnom sudu pojam predikata sadržan je u pojmu subjekta, a promatrano po opsegu, obratno. U općem negativnom sudu članovi ne korespondiraju zbog nepodudarnosti opsegâ.
3. Dopisivanje, prepiska.
4. U novinarstvu, vijesti što ih šalju dopisnici iz drugih mjesta.