leksik (franc. lexique, prema grč. λέξıς: riječ), ukupnost riječi koje ulaze u sastav nekog jezika ili narječja. Leksik se često dijeli na opći ili općeuporabni, koji obuhvaća riječi zajedničkoga, općeg jezika, i specijalni leksik, koji obuhvaća posebne nazive (termine) pojedinih znanstv. disciplina, stručnih ili umj. područja i sl. U ovom drugom slučaju često se govori i o profesionalnom leksiku (npr. medicinskom, pravnom, kemijskom, matematičkom, teološkom, jezikoslovnom, športskom, vojničkom, žargonskom, zatvoreničkom itd.). Taj se naziv rabi i u užim značenjima, npr. kao ukupnost riječi karakterističnih za pojedine funkcionalne stilove ili je u vezi s terit. raslojavanjem jezika, odn. narječja, pa se onda npr. govori o razgovornom leksiku, o znanstvenom, administrativnom, stručnom, regionalnom, dijalektalnom, gradskom i seoskom, dječjem leksiku i sl. S obzirom na stilsku i/ili semantičku diferencijaciju govori se o stilski obilježenom i stilski neobilježenom, neutralnom leksiku, o apstraktnom ili konkretnom, afektivnom, uzvišenom, vulgarnom, ekspresivnom, egzotičnom leksiku itd. Često se govori i o emotivnom leksiku, pri čem se ponajprije misli na riječi koje u pojedinim jezicima imaju ustaljenu emocionalnu obilježenost, kao što je npr. slučaj s riječima koje se tvore uz pomoć deminutivnih ili hipokorističnih (npr. bombončić, tatica, djedo), odn. augmentativnih afikasa (npr. babetina, nožurina, policajčina). Leksik se često diferencira i po podrijetlu pa se onda govori o internacionalnom leksiku te o inojezičnom leksiku ili o aloglotizmima nasuprot domaćemu leksiku, a često se skupovi riječi i dijele prema podrijetlu (npr. na latinizme, grecizme, germanizme, anglicizme, romanizme, talijanizme, galicizme, turcizme, hungarizme itd.). Razlikuju se također zastarjeli leksik i novotvorbeni leksik. Riječi koje pripadaju zastarjelomu leksiku nazivaju se zastarjelicama ili arhaizmima (npr. vazda, ludžba, mudroslovlje), a one koje pripadaju novotvorenomu leksiku nazivaju se novotvorenicima ili neologizmima (npr. predočnik, mamutnjak, očvrsje). Leksik pojedinoga jezika može se podijeliti na riječi i na frazeme, usp. prevariti prema prevesti žedna preko vode. Katkada se također govori i o idiomatskom leksiku prema neidiomatskomu, pri čem se pod idiomatskim leksikom podrazumijevaju manje ili više frazeologizirani izričaji koji su svojstveni jednomu jeziku i koji su na drugi jezik u pravilu teško prevodivi, npr. u hrvatskom miješati žabe i babe i sl. Opis leksika predstavlja, uz opis glasova (fonema) i gramatičkoga ustrojstva, obvezatan dio opisa svakoga jezika. Njime se bavi jezikoslovna disciplina koja se naziva leksikologija. Radi opisa i proučavanja leksika izrađuju se različite vrste rječnika, a lingvistička disciplina u okviru koje se radi na izradbi i/ili proučavanju rječnika naziva se leksikografijom.
