mentalna higijena (psihohigijena), granično područje kliničke psihologije koje se bavi sprječavanjem psihičkih poremećaja i očuvanjem duševnoga zdravlja. Proučava čimbenike koji održavaju mentalno zdravlje i mjere kojima se ono poboljšava, potiče dobro osjećanje i volja za životom, te otklanjaju i izbjegavaju čimbenici koji dovode do psihičkih bolesti ili pogoršavaju duševnu kvalitetu života.
Naziv mentalna higijena prvi je uporabio William Sweetzer 1843. Pokušaji sprječavanja mentalnih bolesti i poboljšanja mentalnoga zdravlja temeljili su se na pretpostavci da socijalna sredina utječe na mentalno zdravlje i bolest, ali snažan razvoj mentalne higijene počeo je tek kada su društvena zbivanja poticala zaštitu mentalnoga bolesnika. Pomak prema sustavnom djelovanju na tom području učinio je Clifford Whittingham Beers 1908., kada je objavio knjigu Um koji je našao sama sebe (A Mind That Found Itself), u kojoj kao bivši duševni bolesnik opisuje nehumani postupak s mentalnim bolesnicima u ono doba, a 1909. osnovao je Društvo za mentalnu higijenu. Prvo takvo društvo u Hrvatskoj osnovano je 1933. u Zagrebu. – Mentalna higijena usmjerena je na uklanjanje patogenih čimbenika koji štete duševnomu zdravlju pojedinca i zajednice, te na poboljšanje zdravlja, u čem nalazi veze sa životom i praksom, povezujući se s kulturnim utjecajima, prosvjetom, ekonomijom, zdravstvom, urbanizacijom, a ulazi i u područje ekologije te, u širem smislu, antropologije. To je povezivanje interdisciplinarno, proizlazi iz shvaćanja da je zdravlje stanje fizičkoga i emocionalnoga dobrog osjećanja i da stvaranje uvjeta za dobro osjećanje poboljšava mentalno zdravlje. Metode kojima mentalna higijena djeluje mogu biti grupne ili individualne.
