struka(e):

metoda (grčki μέϑοδος: put istraživanja, način, postupak), planiran ili unaprijed smišljen postupak za postizanje određenoga teorijskog ili praktičnog cilja. U najranijem grčkom shvaćanju metoda je usmjerenost na ono što je istinito i pravedno na temelju propitujućega istraživanja i umnoga poimanja (Heziod). U pogledu cilja usmjerenosti mogu se općenito razlikovati metafizička metoda, kojom se ono što je istinito spoznaje putem oslobađanja od svega osjetilnoga, i empirijska metoda, kojom se ustvrđuju i provjeravaju činjenice osjetilno danoga svijeta i njihovi međusobni odnosi. I u jednom i u drugom smislu metoda uvijek istodobno predstavlja i način određenoga djelovanja, tj. način ophođenja s »predmetom« na koji se primjenjuje taj postupak. Dok u srednjem vijeku metoda biva razumljena kao disciplina, doktrina, umijeće ili naprosto kao pravilo kojega se treba držati tijekom spoznavanja, tek je u novom vijeku do kraja zaoštreno pitanje o ispravnoj metodi mišljenja i djelovanja. Nastojeći udariti temelje potpuno sigurnom i izvjesnomu tijeku spoznavanja, R. Descartes u svojoj Raspravi o metodi formulira četiri pravila: (1) suzdržavanje od ishitrena suda (neku stvar ne mogu prihvatiti kao istinitu sve dok evidentno ne spoznam da je istinita), (2) pravilo raščlanjivanja (svaki složeni problem treba razložiti na onoliko jednostavnih dijelova koji ga tek čine razumljivim i rješivim), (3) pravilo induktivne sinteze (preko tih jednostavnih dijelova spoznaja se opet treba stupnjevito uzdizati do spoznaje složene cjeline u poretku i redoslijedu tih dijelova), (4) pravilo preglednosti (nabrojiti i učiniti preglednim sve dijelove istraživanja koji jamče da u svojem postupku ništa nisam zaboravio). Već se u ta četiri pravila, ali i kod B. de Spinoze i G. W. Leibniza, očituju dvije temeljne metode, analiza i sinteza, što izravno podrazumijeva korištenje indukcije i dedukcije, ali su već tada bile poznate i komparativna metoda, koja se osniva na uspoređivanju srodnih činjeničnih područja, deskriptivna metoda, koja se ograničava na opisivanje građe, genetička metoda, koja obuhvaća sukcesivna stanja iste pojave ili procesa. Zbog toga u novom vijeku filozofija i tijek spoznavanja bivaju podvrgnuti zadnjem pravorijeku metode: svaka spoznaja koja želi steći status znanstvena važenja mora biti metodski ustrojena (I. Kant), tj. valjanost filozofijskih spoznaja mora biti osigurana u jednom metodskom postupku koji je kao uzor uzet iz područja prirodnih znanosti. U tom smislu Kant razlikuje naturalističku metodu, koja se zasniva na predznanstvenom iskustvu zdravoga ljudskog razuma, i scijentističku (sistematsku) metodu, koja se raščlanjuje na dogmatsku, skeptičnu i kritičku upotrebu uma. Dok dogmatski postupak počiva na matematičkoj vrsti dedukcije, kritička metoda opravdava vodeće metodičke uvide, a skeptična metoda ograničava nedopustivo metafizičko prekoračivanje granica iskustva. G. W. F. Hegel, koji je smatrao da se istina kao cjelina može prikazati samo u obliku sustava, razvio je filozofijsku ili dijalektičku metodu u kojoj se ono što je početno razumljeno u svojoj neposrednoj osjetilnoj izvjesnosti dovodi do svojega pojma, i to tako da se kroz suprotstavljanje teze i antiteze uspostavlja ona vrsta sinteze koja kao nova teza upravo omogućuje daljnje suprotstavljanje, odn. dijalektičko kretanje samoizlaganja pojma. U XX. st., kako u filozofiji (R. Carnap, M. Heidegger, L. Wittgenstein, H.-G. Gadamer) tako i u teoriji znanosti (P. K. Feyerabend), dolazi do radikalne kritike univerzalnosti znanstvene metode i njezina prisilna značaja u suvremenome tehničko-znanstvenom svijetu: u vlasti suvremene tehnike, metoda služi kao temeljni način ovladavanja bivstvujućim u cjelini, kako bi se ono učinilo predmetom pukog iskorištavanja.

Citiranje:

metoda. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/metoda>.