struka(e):

naglasak (akcent).

1. Prozodijska ili suprasegmentna pojava isticanja jednoga sloga, ili više njih, u odnosu na druge slogove unutar neke jedinice poput morfema (monema), riječi ili sintagme. Po naravi isticanja, naglasak odgovara fizikalnomu povećanju jačine (intenziteta), dužine (kvantitete) i eventualno visine (tona ili intonacije riječi). Naglaskom istaknuti (naglašeni) slogovi u riječi ili u sintagmi suprotstavljeni su dakle neistaknutima (nenaglašenim slogovima). Za razliku od fonema, glasovnih jedinica kao najmanjih uzastopnih segmentnih (odsječnih) elemenata koji stoje u oprjeci (opoziciji) na svakoj od uzastopnih točaka govornoga niza (s time da oprjeka može obuhvatiti i prisutnost ili odsutnost nekog fonema), naglasak zahvaća širi dio govornoga niza nego što je glas (fonem): slog ili više slogova. Kako prisutnost naglaska na jednome slogu redovito u načelu znači njegovu odsutnost na drugim slogovima, i obratno, naglasak (naglašeni odsječak) i po tome ulazi u odnose s drugim jedinicama (odsječcima) niza. Glasovi koji u jeziku imaju razlikovnu ulogu zovu se fonemima, a naglasci (u određenim slučajevima sami za sebe, ili pak u kombinaciji s kvantitetom, tonovima) koji u jeziku imaju razlikovnu ulogu nazivaju se prozodemima. Prozodem je nadsegmentno (nadodsječno) razlikovno obilježje, u određenim slučajevima razlikovna jedinica, za razliku od fonema koji je najmanji uzastopni odsječak (jedinstveni segment) sastavljen od simultanih glasovnih obilježja. Prozodemi ne dolaze nikad samostalno, nego uvijek »prate« segmentne jedinice (jedinice prve artikulacije ili foneme).

Naglasak se može sastojati od triju neovisnih sastavnica, tj. triju naglasnih obilježja: udara (označenoga većom jačinom ili glasnoćom), kvantitete ili dužine (dvomornoga ili jednomornoga sloga) i tona (npr. visokoga ili niskoga). Naglasni sustavi u jezicima svijeta razlikuju se prema obilježjima koja sadrže i prema njihovoj raspodjeli. Jezici koji se služe naglaskom kao značenjski razlikovnim sredstvom čine to s pomoću jednoga (udara; ali samo u jezicima s pomičnim mjestom naglaska), dva ili sva tri navedena obilježja. Takve se razlike pojavljuju i među različitim hrv. idiomima, npr. zagrebački kajkavski ima samo jedno obilježje (udar), saljski ima dva, a standardni hrvatski, bednjanski i lastovski tri (udar, kvantitetu i ton). Ima jezika (poput korejskoga ili nekih oblika baskijskoga) u kojima se svi slogovi realiziraju manje ili više ravnomjerno, odnosno fizički može biti istaknut bilo koji slog.

Udar pokazuje jačinu kojom se slog izgovara. Stoga se naziva i silina, samo jačina ili intenzitet (jačinski, dinamički, ekspiratorni naglasak). Naglašeni slogovi, kao istaknutiji, suprotstavljeni su nenaglašenima zbog veće glasnoće kojom se izgovaraju. Veću glasnoću često prati i duži i viši izgovor, ali su to samo fizikalne (automatske) popratne pojave koje se ne koriste u razlikovne svrhe. Osim takve fonetske odrednice, udar se može i fonološki odrediti kao istaknuta jedinica prozodijske strukture neovisna o tonu. Udar se (engl. stress; računa se samo silina) razlikuje od naglaska (engl. accent; uzimaju se u obzir također duljina i ton ili intonacija). Glavno je područje udara slog. Mora, jedinica manja od sloga, može igrati ulogu u povezivanju udara sa slogom, npr. udar može biti osjetljiv na jednomornost ili dvomornost sloga. U rječnicima se udar obično označuje znakom ispred naglašenoga sloga, npr. hrvatski 'kiša, 'sun:ce, o'sjetljiv, nao'blačiti (u Hrvatskoj enciklopediji udar /naglasak/ bilježi se iza naglašenog sloga: [ki'ša, su:'nce, osje'tljiv, naobla:'čiti]). U drugim sustavima bilježenja može se označiti masno otisnutim samoglasnikom, npr. osjetljiv, dobrostiv, što je lakše za čitanje riječi. Umjesto dvaju udarnih oblika (naglašeni i nenaglašeni), neki autori razlikuju nekoliko stupnjeva udara, npr. četiri. Tako se u amer. strukturalističkoj praksi uvriježilo razlikovanje 4 stupnja silinskoga naglaska 1) prvi, primarni 2) drugi, sekundarni 3) treći, tercijarni i 4) slabi, ali se takve razlike mogu jasno dokazati u izoliranim riječima ili skupinama riječi (sintagmama; npr. elevator  operator). Zbog različitih rezultata u razvoju, romanska (posebice francuska) povijesna fonetika pretpostavlja više sličnih stupnjeva naglašenosti za vulgani latinski: gǔbernacǔlum ili gǔbernacǔlum.

Kako god bilo, dok je na jednoj riječi (ili sl. jedinici) samo jedan silinom najistaknutiji slog, naglasak ne može biti razlikovan, ali u jezicima gdje mjesto naglaska u riječima nije fiksno, mjesto naglaska može biti razlikovno. U češkom ili u madžarskom, gdje je naglasak vezan za početni slog riječi, njegova je uloga demarkativna (s pomoću njega se utvrđuju granice među riječima u izričaju). U francuskom, gdje se ne naglašuju pojedinačne riječi nego sintagmatske skupne riječi, naglasak, koji je u načelu na posljednjem slogu skupine (sintagme) ima kulminativnu funkciju, tj. pokazuje koliko takvih skupina (sintagmi) u izričaju ima. Npr. niz un enfant malade [nᾶfᾶmala'd] »(jedno) bolesno dijete« tvori jednu fonetsku cjelinu s naglaskom na posljednjem slogu. Niz un efant jouait »(jedno) dijete igralo se«, naprotiv, tvori dvije naglasne cjeline: un enfant [nᾶfᾶ'] »(jedno) dijete« i jouait [žu·ε'] »igralo se«. No neki jezici prema mjestu naglaska razlikuju različite riječi ili pak različite oblike iste riječi. Npr. u engleskome (the) import [i'mpɔ:t] »uvoz« ~ (to) import [impɔ:'t] »uvoziti«, u ruskom múka »muka« ~ muká »brašno«; između tal. áncora [a'ŋkora] »sidro« i ancóra [aŋko:'ra] »još« postoji i fizikalna razlika između nenaglašenoga kratkog [o] i naglašenog dugog [o:'], ali je riječ o automatskom duljenju u određenom glasovnom kontekstu, a nema mogućnosti izbora. U španjolskom (i u drugim rom. jezicima), u kojem jačinski (silinski) naglasak može biti na jednome od tri posljednja sloga, mjesto naglaska također je razlikovno: término [te'~] »naziv; rok« ~ termino [~mi'~] »završavam« ~ terminó [~no'] »završio, završila je« ili público »javni« ~ publico »objavljujem« ~ publicó »objavio, objavila je«. Drugi autori stupnjevitost udara objašnjavaju spojem s ostalim obilježjima kao što su ton ili kakvoća otvornika.

Dužina se u fonologiji određuje kao jezično razlikovno relativno trajanje glasa ili sloga. Naziva se i kvantitetom. Katkada se isti pojam rabi u fonetici i fonologiji, pa se fonetska dužina naziva trajanjem. Svi jezici imaju kratkoću. Mnogi imaju kratkoću i dužinu, npr. hrvatski, arapski. Neki razlikuju i više od dva stupnja dužine, npr. estonski ih ima tri, glasovi mu mogu biti kratki, dugi i jako dugi. Osim otvornika, dugi mogu biti i zatvornici, ali se to često ne smatra prozodijskim obilježjem. Dužina se može označivati crticom iznad glasa: -ōst (kako je uobičajeno za latinski i hrvatski), dvotočkom iza glasa: milo:st (kako je uobičajeno u sustavu bilježenja IPA ili u Hrvatskoj enciklopediji) ili preslikavanjem glasa: miloost (kako se to primjenjuje u grafiji finskoga). U višeglasnoj (autosegmentalnoj) fonologiji označava se i dvočlanom jezgrom ili morama. Kratkoća se ugl. ne označuje, ali ako je to potrebno, označuje se znakom ˘ iznad otvornika: milŏsti (kao primjerice za latinski i hrvatski).

Dužina može biti obilježje samoga otvornika ili samoglasnika, što znači da je bitan dio sloga. Ako je dužina obilježje otvornika, katkada se smatra svojstvenim obilježjem toga otvornika, pa time može broj otvornika u jeziku i udvostručiti. U češkom su u naglašenom slogu u oprjeci kratki i dugi samoglasnici (pas »putovnica« ~ pás »pojas«; vila »vila, ljetnikovac« ~ víla »vila, čarobnica«), pa se može govoriti o pet samoglasnika koji mogu biti ili kratki ili dugi, ili pak o deset samoglasnika (pet kratkih i pet dugih). Dakle, različito shvaćanje naravi i odnosa dužine i glasova može biti jedan od razloga za nejednak broj glasova istoga jezika u različitim opisima. Dužina može biti određena samo slogovnim ili glasovnim obilježjima, ili pak može biti obilježje morfema. Npr. u klasičnom latinskom (za koji nije pouzdano da je u povijesno doba imao muzički ili tonski naglasak) mjesto naglaska određeno je kvantitetom pretposljednjega sloga (ako je taj slog dug, naglasak je na njem, ako je on kratak, naglasak je na pretpretposljednjem slogu), a taj je slog dug ako je u njem dugi vokal ili ako je u njem kratki vokal iza kojega slijedi suglasnička skupina.

U nekim je jezicima naglašljiva jedinica mora, ne slog, iako je ona uvijek dio sloga. Mora je metrički pojam koji označava jedinicu trajanja. Kratki slogovi imaju jednu moru, dugi dvije. Mora je važna za jezike u kojima naglasak u dugim slogovima može biti različit na početku ili kraju sloga. No mora može označivati i jedinicu težine, ona je potrebna upravo u jezicima u kojima je važna težina sloga, tj. u jezicima koji razlikuju teške od lakih slogova, kakav je npr. latinski.

Jedinica koja je povezana s tonom, koja ga nosi, zove se tonska jedinica (engl. kraticom TBU). Dugi se otvornici (samoglasnici) u odnosu na ton često smatraju dvama uzastopnim otvornicima. Ton može biti povezan s morom, s glasom, sa slogom pa se jezici razlikuju prema odnosu tonske i drugih dionica. Tonovi mogu biti jednostavni i složeni, kao i glasovi.

Ton je razlikovna visina sloga, samoglasnika ili otvornika. U mnogim jezicima ton riječi razlikuje njezino značenje. Tako najjednostavniji slučaj imamo u norveškom ili u švedskom gdje se riječi koje imaju dva i više slogova razlikuju po tom. Npr. u švedskom u riječi komma [kɔ'ma] »zarez« prvi slog (s udarom) ima viši ton nego drugi, dok u riječi komma [kɔma] »doći, dolaziti« na prvom slogu dolazi silinski naglasak, ali je drugi slog po tonu viši; po istom se načelu razlikuju i parovi: tanken [ta'ŋkən] »tenk« (s određenim članom) ~ tanken [taŋkən] »misao«, buren [bʉ:'rən] »krletka« ~ buren [bʉ:rən] »nošen« itd. U sjevernokineskome (mandarinskom; putonghua) dolaze četiri fonološki razlikovna tona: 1. visoki ravnomjerni ton (ma 1 ili »mati«), 2. visoki uzlazni ton (ma 2 ili »konoplja«), 3. niski uzlazni ton (ma 3 ili »konj«), 4. niski silazni ton (ma 4 ili »kleti, psovati«); treba tomu dodati i nenaglašeni slog bez tona (ma 5 ili ma »upitna čestica«). Za razliku od starokineskoga, u suvremenom kineskom uporaba dvosložnih riječi omogućuje izbjegavanje homofonije slogova, pored tona (ma 3, ili māma, ma 4, ili zhoumà). Osim leksičkoga značenja, ton može razlikovati i gramatičku kategoriju, npr. vrijeme. Barem na nekoj razini, svi se jezici svijeta služe tonom za razlikovanje značenja, no tonskim se jezicima nazivaju samo oni u kojima se značenje riječi ili gramatička kategorija (npr. poput vremena) razlikuje prema tonu. Tonski jezici dolaze u subsaharskoj Africi ili u jugoistočnoj Aziji (osobito sino-tibetski). Tako u jeziku joruba dolaze tri razlikovna tona, u jeziku zulu dva (prema nekim autorima četiri), u masajskom četiri tona (visoki, srednji, niski, silazni) itd. Pored četiri tona (i slogova bez tona u nenaglašenom položaju) u mandarinskom kineskom, kantonski kineski razlikuje najmanje 9 tonova (prema nekim autorima 10). U tajskome je pet tonova (srednji, niski, silazni, visoki, uzlazni), u tibetskom samo dva, itd.

U hrvatskom standardnom jeziku pod naglaskom se kombiniraju također kvantiteta (dugi ili kratki vokali) i tonovi (uzlazni ili silazni), pa imamo kratki uzlazni i dugi uzlazni, kratki silazni i dugi silazni naglasak (dànas, dána, lȕk, lûk), ali je četveročlana oprjeka moguća samo na početnim slogovima (na posljednjim slogovima nema naglaska ni tonova; na središnjim naglašenim slogovima može doći samo uzlazni ton, a na jednosložnim riječima samo silazni pa se pod naglaskom razlikuje zapravo samo kvantiteta samoglasnika/sloga). U nekim zagorskim kajk. govorima dolazi četveročlana oprjeka tonskoga naglaska (ravnomjerni, /dugo/silazni, akut, dvosložni silazno-uzlazni): pȉla »pića« (genitiv jed.), pîla »pića« (nominativ mn.), pĩla »pila« (»~je«: particip), pǐla »pila« (alat).

U jednostavnim je tonovima visina jednaka, tj. ne mijenja se, što znači da je ton ravan. Može biti visok (V), nizak (N) ili srednji (S), engleske su kratice H, L, M. Jezik može imati tonove različite visine, kao visoki i niski ton, ili visoki, srednji i niski ton. U složenim je tonovima visina različita, mijenja se tijekom izgovora pojedinoga otvornika ili sloga. Tonovi u kojima je visina različita nazivaju se slivenim tonovima. Sliveni su tonovi, dakle, slijed tonova koji čini tonsku cjelinu u slogu ili riječi. Sliveni se tonovi katkada zovu i pokretni ili dinamični tonovi, za razliku od tonova koji ne mijenjaju visinu i zovu se stalni ili statički. Sliveni tonovi mogu biti različiti: silazni, uzlazni, silazno-uzlazni.

2. U razgovornom jeziku, izraz »naglasak« nerijetko se odnosi na poseban ili neuobičajen način izgovora glasova, tempo i melodiju izričaja (npr. strani naglasak, regionalni naglasak).

3. Dijakritički znak koji se koristi zajedno sa slovima za bilježenje segmentnih fonema. Takvim se dijakritičkim znakovima (naglascima) bilježe ili prozodijske značajke ili pak neke pojavnosti fonema. U starogrčkom su grafičke akcente uveli aleksandrijski izdavači Homera (`, ´, ~). U hrvatskom se naglasci (tonski naglasci) obično grafički ne bilježe, ali se osobito u fonetikama rabe grafički znakovi iznad vokala `, ´, ̏, ˆ za kratki uzlazni, dugi uzlazni, kratki silazni i dugi silazni (dànas, lúka, lȕk, lûk). Primjerice u češkom ili u madžarskom grafički znak iznad vokala označuje vokalsku dužinu, bez obzira na mjesto naglaska. U španjolskom znak ´ iznad vokala označuje mjesto naglaska na pretposljednjem slogu ili na posljednjem (ispred nekih suglasnika). U francuskom se s pomoću é označuje zatvoreni izgovor, a s pomoću è ili ê otvoreni izgovor ([ẹ, ε]), â označuje stražnji izgovor glasa a ([α]), dok se grafijama ou [u] »ili« i [u] »gdje« razlikuju homonimi.

Citiranje:

naglasak. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/naglasak>.