struka(e):
ilustracija
SJEVERNOATLANTSKI SAVEZ, zastava
ilustracija
SJEVERNOATLANTSKI SAVEZ, potpisivanje sporazuma u Washingtonu 4. IV. 1949.

Sjevernoatlantski savez ili Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma (engleski North Atlantic Treaty Organisation, akronim NATO), vojnopolitički savez SAD-a, Kanade i većega dijela europskih država (2024. obuhvaća 32 članice). Temelji se na vojno-sigurnosnoj suradnji i zajedničkoj obrani. Sadržava političko-vojni sastav sa sjedištem u Bruxellesu (glavna su tijela Sjevernoatlantsko vijeće i savjetničko mu Vojno vijeće), te vojnu strukturu s glavnim zapovjedništvom u blizini Monsa (prijašnje drugo vojno zapovjedništvo kraj Norfolka, u SAD-u, od 2003. bavi se pitanjima strateških promjena). Uz uže vojne i sigurnosne djelatnosti NATO se također bavi diplomacijom, vojno-stručnim usavršavanjem i znanstveno-istraživačkim radom, a povremeno sudjeluje i u humanitarnim operacijama. Vodeću vojnu i političku ulogu u njemu ima SAD.

NATO je osnovan 4. IV. 1949. u Washingtonu sporazumom sjevernoameričkih država (Kanada, SAD) i njihovih prekomorskih (sjeverni Atlantik), zapadnoeuropskih saveznika (Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal i Velika Britanija). Osnutak NATO-a bio je sastavni dio blokovske politike SAD-a i njegova suprotstavljanja Sovjetskomu Savezu (→ hladni rat). Naknadno mu pristupaju Grčka i Turska (1952), Zapadna Njemačka (1955), te Španjolska (1982). Izvan vojne strukture NATO-a Francuska je bila 1966–96., a Grčka 1974–80. Sa sovjetskim pristankom na njemačko ujedinjenje, od 1990. u članstvu je NATO-a cjelovita Njemačka. Nakon raspada Sovjetskoga Saveza, NATO od 1994. potiče vojnu suradnju s nizom zemalja srednje i istočne Europe, uključujući Rusiju (putem programa Partnerstvo za mir); u svibnju 1997. potpisan je s Rusijom sporazum o uzajamnim odnosima, suradnji i sigurnosti (odnose je usklađivalo zajedničko tijelo, od 2002. Vijeće NATO–Rusija).

Od 1992. NATO je nadzorom zračnoga i pomorskoga prometa pomagao mirovnu operaciju UN-a u BiH. Prve borbene operacije izveo je 1994. i 1995. u BiH (zrakoplovni napadi na položaje srpskih snaga kraj Goražda, zatim i Sarajeva, u okviru mirovne operacije UN-a), i 1999. u SR Jugoslaviji (zrakoplovni i raketni napadi na strateške ciljeve, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, a u povodu sukoba na Kosovu; većinu napada izvela je američka vojska). Vođenje mirovnih operacija NATO je s potporom UN-a preuzeo u BiH (1995–2004), na Kosovu (od 1999) i u Makedoniji (2001–03). Češka, Madžarska i Poljska postale su članice 1999., Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija 2004., a Albanija i Hrvatska 2009.

Nakon terorističkih napada u SAD-u 11. IX. 2001. aktivirana je uzajamna obrana članica NATO-a; uključuje potporu američkoj vojnoj intervenciji u Afganistanu (od 2001) i pomoć u kontroli zračnoga prostora nad Sjevernom Amerikom (2001–02). Od 2001. NATO nadzire pomorski promet u Sredozemlju (u okviru borbe protiv međunarodnog terorizma i suzbijanja ilegalnih migracija), a 2003. uz potporu UN-a preuzima vođenje međunarodne mirovne operacije u Afganistanu. Poslije napada SAD-a i saveznika na Irak 2003., NATO od 2004. sudjeluje u stvaranju novih iračkih snaga sigurnosti. Od napada iz zraka osiguravao je Olimpijske igre u Ateni 2004., a 2005–07. logistički je pomagao mirovne snage Afričke unije u Darfuru. Tijekom 2005–06. pomagao je Pakistanu nakon razornoga potresa. Od 2008. do 2016. NATO je u širem akvatoriju Arapskoga mora bio angažiran u borbi protiv somalijskih i drugih pirata, a 2011. sudjelovao je u nadzoru oružanih sukoba u Libiji, te pomogao svrgavanje Gaddafijeva režima. Potkraj 2013. NATO je bio prisutan u Afganistanu s približno 83 200 vojnika (od kojih je oko 60 000 američkih). Nakon završetka operacije u Afganistanu potkraj 2014. i vojnoga povlačenja, nastavio je podupirati snaženje afganistanskih sigurnosnih snaga (do konačnog povlačenja SAD-a 2021).

Ulazak država srednje i istočne Europe u NATO nailazi od sredine 2000-ih na otpor Rusije koja širenje NATO-a prema svojim zapadnim granicama smatra geostrateškom prijetnjom. To se osobito odnosi na pojedine zemlje bivšega Sovjetskog Saveza (NATO je 2008. najavio mogućnost za članstvo Gruzije i Ukrajine). Odnosi su pogoršani napose nakon ruske vojne intervencije u Gruziji (2008) i potom američkog programa NATO-vog proturaketnog sustava, smještenog u Rumunjskoj i Poljskoj (rumunjska baza aktivna je od 2016). Dodatno zaoštravanje između NATO-a i Rusije slijedilo je 2014., nakon smjene vlasti u Ukrajini, ruske aneksije Krima i potpore separatističkoj pobuni na ukrajinskom jugoistoku. Potom je NATO suspendirao suradnju s Rusijom, više se uključio u jačanje i reorganizaciju ukrajinske vojske, te učestalije poduzima vježbe (od 2015) na operacijskim pravcima prema Rusiji (na području Baltika, Norveškoga mora, Crnoga mora i dr.). Crna Gora postala je članica NATO-a 2017., a Sjeverna Makedonija 2020.

Nakon napada Rusije na Ukrajinu 2022. NATO snažnije pomaže ukrajinske oružane snage (→ rusko-ukrajinski rat). Ruska agresija potaknula je Finsku i Švedsku da u svibnju 2022. podnesu zahtjev za članstvom u NATO-u. Finska je primljena u travnju 2023., a Švedska u ožujku 2024.

Citiranje:

Sjevernoatlantski savez. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/sjevernoatlantski-savez>.