pentatonika (penta- + grč. τονιϰός: tonski), u glazbi, tonski sustav utemeljen na ljestvičnom nizu unutar jedne oktave od pet tonova različita intervalskoga rasporeda (anhemitonski, sa samo cjelostepenskim intervalima, i hemitonski, koji uključuje i polustepenske intervale). Pentatonika se od davnine rabi u mnogim izvaneuropskim glazbenim kulturama (osobito u Kini i Japanu te Indiji, među američkim Indijancima, afričkim Berberima, narodima Australije, Oceanije i dr.), a u europskom kulturnom krugu javlja se već od antičke Grčke (s vjerojatnim prethodnicama u starom Egiptu i Mezopotamiji). U europskim naroda pentatonika se javlja u folkloru Škotske i Irske te u naroda koji su bili pod utjecajem Orijenta (Rumunjska, Madžarska, Bugarska i dr.). U umjetničku glazbu XIX. st. ulazi u većoj mjeri kao orijentalni egzoticizam u nekim djelima C. M. von Webera, F. Mendelssohna, H. Berlioza, R. Wagnera, G. Mahlera, G. Puccinija i dr., dok u glazbi XX. st., osobito u djelima C. Debussyja, M. Ravela, B. Bartóka, I. Stravinskoga, P. Hindemitha, G. Ligetija i dr., a ima značenje stilski obojena iskoraka iz tradicionalnoga tonalitetnog dur-mol sustava. U hrvatskoj glazbi pentatonika je karakteristična za folklor Međimurja i neke umjetničke skladbe XX. st. temeljene na takvim folklornim polazištima (K. Baranović, R. Matz i dr.).
