struka(e):

pjesnik (grč. ποιητής, lat. poeta), pojam koji se odnosi na tvorca jezične umjetnine, pjesme, i ne može se izjednačiti s konkretnom osobom. Tvorac može crpiti iskustva, osjećaje i misli konkretne osobe da bi ih upisao u pjesmu, ali pjesnik kao tvoračka instanca postoji jedino kroz čin pjesničkoga stvaranja koji ima vlastite zakonitosti. Pojam pjesnika tijekom povijesti doživio je niz promjena. Već su se u antičkoj Grčkoj razlikovale dvije koncepcije: pjesnik kao prorok (poeta vates) i pjesnik kao tvorac (poeta doctus). Prema prvoj, ideje, slike, riječi i stihovi nadolaze pjesniku s nekog izvanjskog, uzvišenoga mjesta. Kod grčkih pjesnika to je zasluga muza, a kod kršćanskih riječ je o daru Božjem. U osvit romantizma takva je teorija bila zamijenjena naučavanjem o mašti. To znači da je, mjesto o izvanjskom izvoru, sada riječ o unutarnjem vrelu nadahnuća pa pjesnik više nije sredstvo u tuđim rukama. Izvor je tako premješten u samo pjesnikovo ja. Pjesnik može vidjeti oblike i moduse života nedostupne običnomu pogledu, a to je viđenje rezultat stanja kao što su san, sanjarenje, ushit (prirodni ili pobuđeni). Staro je shvaćanje, prema kojemu su takva stanja rezultat djelovanja neke više sile, na taj način nestalo. Drugu su starogrčku koncepciju pjesnika kao tvorca obilježili zahtjevi za priznavanjem pjesničke djelatnosti kao umijeća. Prve su metafore prikazivale pjesništvo kao fino tkanje. Grci su priznavali i isticali važnost pjesničkog umijeća (npr. Pindar). Tako se i Homerov zaziv muza u Ilijadi i Odiseji odnosio ponajprije na sadržaj, a ne na formu, tj. na ono što će on reći, a ne kako će reći. Takvu definiciju pjesnika-obrtnika prihvatio je i starorimski pjesnik Horacije, a poslanica u kojoj je istaknuo važnost oblikovanja pjesništva postala je pod nazivom Ars poetica ključnim poetičkim tekstom srednjeg vijeka. Osim značenja pojma pjesnika, tijekom stoljeća mijenjao se i njegov društveni status. U plemenskom je društvu pjesnik pripadao vladajućoj sviti kao nositelj plemenske mudrosti pa je katkad bilo teško razlučiti njegov djelokrug od vračeva ili svećenikova. S nastankom prvih državnih cjelina položaj se pjesnika institucionalizirao. Tako je na mjesto barda stupio dvorski pjesnik. Postojao je običaj nagrađivanja pjesnikove kvalitete pa je tako npr. F. Petrarca bio ovjenčan lovorovim vijencem (poeta laureatus). Pjesnik je dugo bio vezan uz vladara, mecenu, i to sve do XVIII. st., kada se polako oblikuje književno tržište. U XIX. st. u jeku industrijalizacije javio se lik otuđenoga pjesnika, prokletnika (poète maudit), koji je pretjerano osjetljiv za tadašnje ciljno usmjereno građansko društvo. Trijumf masovnih medija i potrošačkoga društva u XX. st. još je više istaknuo otuđenost pjesnika. Suvremena je književna teorija priznala, prepoznala i istaknula mnogobrojne nevidljive i sofisticirane mehanizme marginalizacije pjesnika temeljene na različitim, ali međusobno povezanim osima diskriminacije.

Citiranje:

pjesnik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pjesnik>.