struka(e):

poetika (lat. [ars] poetica < grč. ποιητιϰὴ [τέχνη]: pjesničko umijeće, pjesništvo), pojam koji se danas upotrebljava u nekoliko značenja. U prvom i najširem on označava implicitna načela bilo koje ljudske aktivnosti, a u nešto užem načela kakva književnog razdoblja, naraštaja, autora ili opusa. U najužem i najpreciznijem značenju poetika je nauk o naravi književnosti, odnosno pjesništva (u korijenu je poetike i poezije ista grčka riječ, ποίησις: stvaranje). Takav se nauk može usmjeriti na: 1) djelo, kao što čini formalistička ili objektivna poetika; 2) publiku, kao što čini pragmatička ili afektivna poetika; 3) svijet ili stvarnost, kao što čini mimetička ili realistička poetika, te 4) pjesnika stvaraoca, kao što čini ekspresivna ili romantička poetika. Različita kulturna podneblja i povijesna razdoblja, s obzirom na vlastite specifične okolnosti, različito postavljaju odnos među tim vrijednosnim žarištima. Tako je, npr., u usporedbi s istočnjačkim poetikama, koje su stavljale u prvi plan afektivno-ekspresivnu dimenziju pjesništva, poetika na Zapadu bila pretežito mimetička, s privremenim otklonima od te matrice kod Horacija i romantičara. To je razilaženje među ostalim bilo posljedica i njihovih drukčijih predmetnih polazišta, jer poetike Istoka razvijaju svoje naučavanje uglavnom na lirskoj građi, a Aristotel kao prvi poetičar Zapada na dramskom korpusu. U njegovu se Pjesničkom umijeću pod pjesništvom zapravo misli na stihovnu dramu, a uglazbljena se lirika jedva i razmatra. Budući da je dramsko pjesništvo poglavito usmjereno na prikazivanje stvarnosti, Aristotelova poetika drži ključnim obilježjima pjesništva načela, predmete, načine i vrste toga prikazivanja. Istočnjačke pak poetike, i u njihovu duhu i poetike europskih romantizama, smatraju temeljnom značajkom pjesništva afektivno-ekspresivni odnos između stvaraoca i publike, a suvremene formalističke poetike prve polovice XX. st., opet, stihovnu formu djela. Sam je Aristotel odlučno odbacivao i jedan i drugi kriterij pjesničke kvalitete. Prvo, pjesnička se djela za nj grade na vjerodostojnom oponašanju, a ne kao retorička na uvjeravanju i pridobivanju, zbog čega su u njima najvažniji zaplet i likovi, a ne dikcija, melodija i scenografija. Drugo, ono što djelo čini pjesničkim njegova je unutarnja, a ne vanjska forma, što znači da njegovo oponašanje stječe opću vrijednost odgovarajućim odnosom prema stvarnosti, a ne nekim svojim objektivnim formalnim značajkama. Takvo odlučno izbacivanje retorike iz poetike doživjelo je korekciju u rimskog pjesnika Horacija, koji pjesništvu pripisuje i određene relaksacijske i didaktične zadaće. Njegove su teze bitno odredile srednjovjekovne poetike, ali je utjecaj Aristotelove poetike bio obnovljen s renesansnim prijevodima njegova djela u XVI. st., što je dovelo do postupnoga smanjivanja nadležnosti retorike za mišljenje o jeziku i književnosti. U poetikama XVIII. st. mimetičko načelo ponovno prevladava, književnost se vrjednuje kroz svoju nalikost prirodi. No romantičari, koji polaze od lirike, uvode oštar obrat potpunim otklonom svojih poetika od realističkoga načela prema afektivno-ekspresivnomu načelu. Za njih je pjesništvo plod kreativne mašte koja se više ne upravlja iskustvom stvarnosti. Njihovo shvaćanje prevladava tijekom cijeloga XIX. st., ali nailazi na reakciju objektivističkih i formalističkih poetika prve polovice XX. st. kakve su razvili nova kritika, ruski formalizam i strukturalizam. U njima su u prvom planu formalne značajke djela za koje se drži da su neovisne o subjektivnom udjelu autora i čitatelja pa se zato mogu znanstveno utvrditi. Riječ je o poetikama koje teže analitičkomu odvajanju stabilne strukture teksta od promjenljivoga subjektivnog iskustva kakvo dolazi do izražaja u kritičkom vrjednovanju ili interpretaciji toga teksta. Takvi kritički ili hermeneutički pristupi unose u djelo izvanjske, što znači ideološke, filozofske, psihološke ili društvene aspekte, za razliku od strukture, koja je nešto imanentno književnom djelu i utoliko nositelj njegove tzv. literarnosti. Kod strukturalista, dakle, poetika se pojavljuje kao zaštitnik specifične kvalitete književnosti od svega onoga što bi ju moglo dovesti u pitanje. Ipak, u drugoj polovici XX. st. pokazuje se da nema jezične i književne strukture koja nije nastala u okrilju nekih kulturnih vrijednosti, jer u konačnici one nadziru jezičnu praksu, a samim tim i komunikaciju autora s čitateljima. To znači da je nekakva interpretacija uvijek već prisutna u strukturi, i da se zbog toga objektivna dimenzija djela ne da jasno razgraničiti od subjektivne pa odatle ni literarna kvaliteta od neliterarne. Od poststrukturalizma naovamo književnost se uklapa u veće cjeline poput tekstualnosti ili diskursa, što onemogućuje fiksiranje njezina značenja svojstveno strukturalističkoj poetici. Na taj način, umjesto institucionalnim skrbnikom književnosti, poetika i sama postaje sastavnim dijelom sveobuhvatne i beskonačne igre značenja. Ona se pak zapodijeva ne samo između autora, djela, čitatelja i svijeta nego i između različitih diskursa koji više ne upravljaju svojim pravilima. Diskurs je poetike tako samo jedan od diskursa koji se zatječu u nepreglednoj interakciji, a nad njom ni jedan od njih nema potpunu, nego samo djelomičnu nadležnost i kontrolu. Zapravo, najnovije zapadnjačke konceptualizacije poetike kao da vraćaju određeno pravo istočnjačkim poetičkim polazištima. Uza sve razlike npr. među kineskim, japanskim, arapskim i indijskim poetikama, svima im je zajedničko oslanjanje na liriku, što znači da se usredotočuju na načine osjećajne zaraženosti ili »pokrenutosti« podjednako pjesnika i čitatelja izražajnim medijem riječi. Poenta je u tome da ni pjesnik ni poetičar ne mogu potpuno vladati svojim predmetom zato što su uvijek ujedno i njegov medij, a upravo na tome ustraju i suvremene poetičke koncepcije na Zapadu.

Citiranje:

poetika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/poetika>.