struka(e):
vidi još:  Filmski leksikon

retorika (grč. ῥητοριϰὴ [τέχνη]: govornička vještina), umijeće i teorija govorenja. Nastala je u okviru javnoga života antičke Grčke, gdje su se pred sudskim, političkim i filozofskim forumima redovito održavala govornička natjecanja. Posebnu je popularnost doživjela sa sofistima Protagorom i Gorgijom (V. i IV. st. pr. Kr.), učiteljima raspravljanja koji su osvijestili i usustavili dotadašnje iskustveno znanje o primjerenom i učinkovitom ustrojavanju govora. Sofisti su razlabavljivali vezu između jezika i stvarnosti, čime su otvorili put moći jezičnog uvjeravanja. Po njihovu naučavanju, govorom se više dokazuje vrlina jednoga govornika nasuprot drugomu negoli istinitost iznesene teze. No njihov kritičar Izokrat (IV. st. pr. Kr.) umjesto agonalnoga karaktera isticao je izobrazbenu snagu retoričkog umijeća, koje nasljedovanjem valjanih obrazaca i dosljednom vježbom omogućuje usavršavanje onoga što je najbolje u čovjeku. On je utemeljio prvu stalnu školu govorništva u Ateni, gdje je poučavao uzorcima javnih nastupa. Mlađi i glasovitiji Izokratov suvremenik Platon energično je odbacio sofističku retoriku pretpostavljajući joj dijalektičku potragu za istinom. No Aristotel je u Umijeću retorike ipak proglasio retoriku nužnom praktičnom dopunom teorijske dijalektike, jer dok potonja dominira filozofijom, prva uređuje javne zakonske poslove. Aristotel je prepoznao osobitost retoričkoga načina mišljenja u otkrivanju prikladnih argumenata, primjera i strategija potrebnih za uvjeravanje publike. Za taj logički segment govorničkog umijeća (logos), koji će poslije biti nazvan inventio, on je razradio tzv. topiku, zalihu oruđa za kojima govornik može posegnuti kako bi sebe učinio vjerodostojnim (ethos) i dojmljivim (pathos).

Nizom rasprava koji započinje spisom O invenciji, starorimski retoričar Ciceron (I. st. pr. Kr.) ne samo što je usustavio nego je i znatno proširio Aristotelovu koncepciju retorike osiguravajući utjecaj svojih ideja diljem cijele humanističke tradicije sve do XVI. st. On je uveo pet aspekata govorničkog umijeća, koje je razradio i kanonizirao njegov nasljednik Kvintilijan: 1) inventio, otkrivanje ili izmišljanje argumenata; 2) dispositio, njihovo raspoređivanje u uvod, tvrdnju, dokaz, pobijanje i zaključak; 3) elocutio, stil i gramatika; 4) memoria, prizivanje argumenata iz zalihe općega znanja; 5) pronuntiatio, glasovna i gestovna prezentacija govora. No preuzimajući Izokratovu temeljnu ideju o retorici kao obliku usavršavanja vrline, Ciceron ju više nije svodio, poput Aristotela, na praktično umijeće uvjeravanja drugih, nego je njezinu svrhu vidio u samodovoljnoj rječitosti (eloquentia) koja u sebi sjedinjuje ponajbolje stečevine različitih kulturnih i obrazovnih područja. »Od govornika se mora zahtijevati dijalektičko oštroumlje, filozofske misli i gotovo pjesnički način izražavanja, pamćenje pravnika, glas trageda i gestovni jezik ponajboljih među glumcima.« (O govorniku). S Ciceronom retorika tako širi područje svoje mjerodavnosti s umijeća svakodnevnoga na umijeće filozofskoga, znanstvenog i književnoga govora učvršćujući tako svoj položaj. Centralizacija Rimskoga Carstva samo je pridonijela tomu procesu pretvaranja retorike u skolastičku instituciju, kao što se razabire iz glasovite Kvintilijanove Govornikove izobrazbe (I. st.), gdje je retorika, umjesto praktičnog umijeća, postala obuhvatnim odgojnim i obrazovnim programom oslonjenim na književnu tradiciju. Shvaćena kao sustav pravila za bavljenje različitim, ali poglavito književnim tekstovima, retorika je ušla u aktivan odnos s poetikom i hermeneutikom koji će obilježiti njezinu sudbinu sve do XIX. st. Tako je već poznati naputak starorimskog poetičara Horacija da pjesništvo ima poučavati, zabavljati i pokretati, a koji će u srednjovjekovnim poetikama uživati nedodirljiv autoritet, razgovijetno obilježen retoričkim uvjeravanjem i rječitošću.

U srednjem vijeku retorička su se oruđa prilagođavala ne samo egzegezi biblijskih knjiga nego i potrebama umijeća propovijedanja (ars praedicandi), pisanja pisama (ars dictaminis) i sastavljanja stihova (ars versificandi). Retorika je pronašla mjesto pokraj gramatike i dijalektike u istaknutom triviumu među »sedam slobodnih umijeća«, kako su u srednjem vijeku nazivali umjetnosti.

Buđenje humanizma u XVI. st. donijelo je obrat od latinskoga prema svjetovnim jezicima kao novomu mediju književnosti, znanosti i javnoga života, što je u prvi plan retoričkog interesa, umjesto dotadašnjeg inventio, pomaknulo elocutio ili pitanja (niskoga, srednjeg, odnosno visokoga) stila. Francuski znanstvenik P. Ramus (XVI. st.) čak je potpuno izbacio inventio iz retorike prepuštajući ga mjerodavnosti dijalektike. U Umijeću engleskoga pjesništva (Arte of English Poesie, 1589) engleski poetičar Geoffrey Puttenham, nalik francuskim kolegama J. Du Bellayu, P. de Ronsardu ili J. Peletieru, odbio je sistematizirati inventio prepuštajući ga pjesničkoj mašti te se u potpunosti okrenuo žanrovskim i stilskim pitanjima. Iako je zanimanje za Aristotelovu poetiku bilo obnovljeno, njegova se koncepcija oponašanja umjesto na stvarnost primjenjivala ponajprije na uzore iz prošlosti. Retorika je u humanizmu i renesansi, uz bok s poetikom, bila shvaćana kao način premošćivanja jaza prema prošlosti i uspostavljanja duhovnoga jedinstva s predajom njezinim oponašanjem.

Barok je prilagođavao retoriku potrebama sofisticirane reprezentacije dvorskoga života, npr. u Knjizi dvorjanina B. Castiglionea. To je izazvalo reakciju engleskog filozofa XVII. st. F. Bacona uperenu protiv skolastičkih rasprava koje su se više bavile stilskim pitanjima negoli samom stvari, odn. rasuđivanjem. No čak su se i napadi na retoriku služili retoričkim sredstvima, tako da je savez s poetikom, koji je retorici osigurao mjesto u obrazovnom kanonu i akademskim programima, ostao čvrst sve do XIX. st.

U XIX. st., s jedne strane, specijalizacija i emancipacija pojedinih znanosti oduzela je retorici »krovni« položaj među njima, a, s druge strane, obrat zanimanja prema ljudskoj unutrašnjosti obezvrijedio je njezinu usmjerenost na javni učinak iskaza. Uza sve to, uspon povijesne svijesti sprječavao je dotadašnje poučavanje tehnici književnog izražavanja kao da je ona vječna i nepromjenljiva, pa je retorika potkraj XIX. st. naposljetku ustupila mjesto povijesti književnosti. Smjena normativnoga opreznijim deskriptivnim znanjem pretvorila je književnost iz uzora koji valja oponašati u predmet koji treba proučavati. Tako je retorika postupno postala od književne discipline znanstvenom disciplinom, zbog čega se njezin naglasak ponovno premjestio, ovaj put s elocutio, tj. primjerene jezično-stilske formulacije, na dispositio, sastav, odn. strukturu tekstova koja se mijenja s njihovom povijesnom transformacijom.

Iako započet već u XIX. st., naznačeni proces emancipacije znanstveno-racionalne od poetsko-imaginativne funkcije retorike, koja je prevladavala u antičkoj i klasičnoj retorici, nastavljen je duboko u XX. st. Potkraj 1960-ih na nj su se nadovezali strukturalisti s namjerom da retoričku analizu u potpunosti oslobode književnih primjesa. Kada su obnavljali zanimanje za retoričke mehanizme književnog jezika, oni su držali da ih mogu opisati neutralnim jezikom koji je sam oslobođen od takvih mehanizama. Za njih je retorika teorija, tj. poetika, a ne praksa, tj. književnost. U tom se smislu tzv. nova retorika, za koju strukturalisti smatraju da mora raskinuti s predznanstvenom prošlošću mišljenja o jeziku i književnosti, gradi na uvjerenju o mogućnosti jasnoga razgraničavanja područja figurativnoga jezika književnosti od područja analitičkoga jezika teorije.

Takvo se uvjerenje očituje kao problematično iz perspektive tzv. dekonstrukcije, koja se potkraj 1970-ih nadovezala na figurativnu koncepciju ukupnoga jezika, pa tako i jezika teorije, razvijenu u djelu njemačkog filozofa F. Nietzschea. On je literarizirao svoj filozofski diskurs upravo zato što je odbijao da ga, u maniri klasične filozofije, preruši prividom istinitosti koji prikriva načelnu nemogućnost jezika da dopre do stvarnosti. Za razliku od takve filozofije, po američkom dekonstrukcionistu P. de Manu (Alegorije čitanja, 1979), književnost otvoreno priznaje retoričku obmanu na kojoj se zasniva i time otvara beskonačan proces razgradnje svojih figura. No čak i onda kada razotkriva svoju obmanu, književnost ne prestaje obmanjivati, što samo pokazuje kako su neiscrpne mogućnosti zastranjenja svojstvene »beskonačnoj tekstualnosti« jezika. Dok izgrađuje svoja značenja, jezik ih u isti mah uvijek razgrađuje, a to znači da je »književnost« za de Mana obilježje ukupne jezične prakse, dakle svih diskursa, uključujući znanost i filozofiju. Umjesto da bude suprotnost znanosti kao u strukturalista, u koncepciji američkog dekonstrukcionizma književnost tu znanost potajice asimilira u sebe.

No francuski filozof J. Derrida, koji se drži idejnim začetnikom dekonstrukcije, otklanja takvu sveopću literarizaciju, odn. retorizaciju jezika. On se slaže da je teoretičar, odn. retoričar uvučen u retoričke mehanizme teksta koji raščlanjuje, ali upozorava da ti mehanizmi nisu imanentni tekstu, nego su i sami plod određenoga načina čitanja. To znači da su tekst i retoričar-analitičar istodobno izvanjski i unutarnji jedan drugomu, odn., kao što formulira Derrida, oni funkcioniraju jedan za drugoga kao »izvanjskost koja najprije mora biti uvučena u unutrašnjost da bi ju izgradila kao unutrašnjost«. Time se pobija s jedne strane strukturalizam, koji tvrdi da je retorika praksa izvanjska književnosti, a s druge strane američki dekonstrukcionizam, koji tvrdi da je retorika sastavni dio književnosti. Retorika u Derridaovoj argumentaciji zadržava neodlučivi položaj između znanosti (filozofije) i književnosti.

Citiranje:

retorika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/retorika>.