rune, alfabetsko pismo kojim su pisani najstariji spomenici mnogih germanskih jezika (npr. gotskoga, staroengleskoga, staronordijskoga). Po prvim slovima f, u, th, a, r i k runski se alfabet naziva i futhark. Razvio se iz sjevernoitalskih alfabetskih pisama, poput etrurskoga pisma, a među Germanima se morao preko Alpa proširiti već u posljednjim stoljećima prije Krista. Najstarija očuvana, općegermanska verzija runskoga alfabeta upotrebljavala se od I. do VIII. st., a sadržavala je 24 slova; mlađe su nordijske rune, sa 16 slova, i anglosaske rune, s 28 (poslije 33) slova. Mnoga su slova slična latiničkima, ali ima i slova za germanske glasove, za koje ne postoje slova u latinskoj abecedi.
Runski su natpisi različite duljine: neki sadrže samo nekoliko slova, dok su na nekima očuvani i dulji tekstovi, od više stotina slovnih znakova. Najdulji je »Kamen iz Röka« (švedski Rökstenen), napisan u IX. st. u južnoj Švedskoj, s približno 750 znakova. Većina runskih tekstova zavjetni su i nadgrobni natpisi. Uporaba runa imala je i svoje magijsko značenje, a sama riječ rūna značila je »tajna«. Pokrštavanjem germanskih naroda rune je posvuda postupno potisnula latinica. Uporaba runa najdulje se održala u Švedskoj, sve do kasnoga srednjeg vijeka. Sačuvanih runskih natpisa ima nekoliko tisuća: u Norveškoj više od 1600, u Danskoj oko 700 i u Švedskoj ukupno 3600.
