slog.
1. U lingvistici, jedna od temeljnih analitičkih jedinica u fonologiji. Intuitivno je lako prepoznatljiv kao izgovorna i slušna struktura u kojoj su glasovi u govoru međusobno povezani. Svi ljudi sposobni su raščlanjivati govor na slogove (npr. mama: ma-ma), a sustavi pisanja u mnogim jezicima zasnovani su na slogu pa jedan znak u pismu predstavlja jedan slog. Ipak, unatoč psihol. realnosti sloga kao prepoznatljive strukture jezika u svijesti govornika, slog je teško egzaktno definirati, odn. utvrditi njegove granice. U fonetici i fonologiji ponuđeno je više definicija, ali nijedna od njih nije neprijeporna i općeprihvaćena. Fonetske definicije mogu biti zasnovane na artikulacijskim ili auditivnim kriterijima. Artikulacijski pristupi polaze od »pulseva« potiskivanja daha kroz govorni prolaz, pri čem bi svakomu pulsu odgovarao jedan slog. Auditivni pristupi definiraju slog kao linearnu grupaciju segmenata oko segmenta koji je u tom nizu vrhunac sonornosti, tj. koji je najzvučniji (inherentno najglasniji). Vrhunac sonornosti obično je samoglasnik i on je ključni element sloga, tzv. jezgra (nukleus). Primjerice, u riječi nastavak uočljiva su tri sloga i u svakom od njih jezgra je samoglasnik /a/. U takvu pristupu definiciji sloga, međutim, ostaje sporno utvrđivanje granica između pojedinih slogova te definicija sama po sebi ne daje odgovor na pitanja o granicama između slogova, tj. pripada li /s/ u navedenom primjeru riječi nastavak prvomu ili drugomu slogu. Fonološki pristupi usredotočuju se na tipične kombinacije u nizanju segmenata u jezicima. S tim u vezi razlikuju se dvije osnovne kategorije segmenata: slogotvorni, najčešće samoglasnici, koji mogu stajati sami ili funkcionirati kao jezgra sloga, te suglasnici ili konsonanti, koji se javljaju na rubovima u nizu segmenata s kojima tvore slog. Slog je u fonologiji nezaobilazan entitet u formuliranju naglasnih pravila i objašnjavanju ritmičkih pojava (→ ritam), u izražavanju zakonitosti glasovnih promjena u segmentnoj fonologiji i tvorbe riječi u prozodijskoj morfologiji (→ prozodija).
2. U tiskarstvu → tiskarski slog
3. U teoriji glazbe, pojam koji označava način na koji je neko, uglavnom višeglasno glazbeno djelo skladano, tj. »složeno«, odnosno načelo organizacije njegovih sastavnica. Prevedenica je njemačkih pojmova Satz ili Tonsatz, koji se u glazbenoteorijskim spisima javljaju od XVI., odnosno XVIII. st. S obzirom na općenitost značenja koje podrazumijeva samo postojanje određenih strukturnih zakonitosti, u pojedinim glazbenim disciplinama razvile su se specifične tipologije sloga, pa se razlikuju npr. četveroglasni slog (s obzirom na broj dionica), vokalni i instrumentalni slog (s obzirom na izvođački sastav), homofonski i polifonski slog (s obzirom na odnos među dionicama), ali jednako tako i strogi, odnosno slobodni slog u okviru polifonskoga sloga.
