stehiometrija (grč. στοιχεῖον: počelo, element + -metrija), grana kemije koja se bavi određivanjem molekularnih formula kemijskih spojeva na temelju njihove kvantitativne analize, postavljanjem jednadžbi kemijskih reakcija i izračunavanjem količina tvari koje sudjeluju, odn. nastaju u kemijskim reakcijama. Kako se pritom radi o reakcijama atoma, a količina tvari proporcionalna je broju atoma koji reagiraju, može se iz kemijskih formula, odn. iz jednadžbi kemijskih reakcija, zaključivati o količini, masi ili volumenu tvari koje reagiraju. – Otkrivši zakon o ekvivalentnim ili spojnim masama, → J. B. Richter postavio je oko 1792. temelje stehiometrije u knjizi Početni temelji stehiometrije (Anfangsgrunde der Stöchiometrie), sugeriravši da kemijski elementi međusobno reagiraju u kvantitativnim omjerima koji se daju izraziti matematički. Razvoju stehiometrije pridonijela su daljnja otkrića. → J. L. Proust utvrdio je 1797. da se elementi spajaju u stalnim masenim omjerima, → J. Dalton pokazao je 1802. da se mase elementa, koji se s drugim elementom spaja u više različitih spojeva, odnose kao mali cijeli brojevi, a → L. J. Gay-Lussac opazio je 1805. da se plinoviti elementi spajaju u stalnim volumnim omjerima.
