struka(e): | |

tijelo (lat. corpus).

1. U biologiji: a) čovječji, životinjski ili biljni organizam; b) glavni dio anatomske strukture ili organa.

2. U algebri, skup K u kojem su definirane dvije operacije, suma i produkt uz oznake a + b i ab, koje zadovoljavaju sljedeće zahtjeve:

1) Skup K s operacijom sume komutativna je grupa; ta se grupa naziva aditivna grupa tijela K, a njezin je neutralni element nula (0).

2) Skup svih elemenata od K različitih od nule jest grupa s operacijom produkta; ta se grupa naziva multiplikativna grupa tijela K, a njezin je neutralni element jedinica (1).

3) Produkt je distributivan u odnosu na sumu: a (a + c) = ab + ac, (a + b)c = ac + bc. Svaki element tijela ima svoj suprotni element –a, a + (–a) = 0, a svaki element različit od nule a ≠ 0 svoj inverzni element a–1, aa–1 = 1. Produkt u tijelu općenito nije komutativan. Tijelo s komutativnim produktom, ab = ba za sve a i b, naziva se polje. Primjeri polja (dakle i tijela) polja su racionalnih, realnih i kompleksnih brojeva, dok je tijelo kvaterniona primjer tijela koje nije polje.

3. U geometriji, dio prostora omeđen dijelovima ploha. (→ geometrijsko tijelo)

4. U fizici, skup čestica tvari koje su povezane tako da se zajedno gibaju. Može biti kruto, elastično ili plastično. Kruto tijelo je idealizirano tijelo, u kojem je međusobni položaj čestica stalan, tako da se oblik ne može promijeniti, a da pritom ne dođe do destrukcije. Elastična i plastična tijela mogu mijenjati oblik pod djelovanjem neke sile bez destrukcije. Elastično tijelo nakon prestanka djelovanja sile u cijelosti poprima prijašnji oblik, dok plastično tijelo zadržava promijenjen oblik. U prirodi ne postoje tijela koja bi idealno odgovarala pojmu krutoga, odnosno elastičnoga ili plastičnoga tijela. Štoviše, jedno te isto tijelo različito se ponaša u različnim okolnostima, npr. posve drukčije kod visokoga nego kod normalnoga tlaka. (→ crno tijelo)

5. U filozofskoj antropologiji, podrazumijeva prije svega živo organsko tijelo koje za razliku od neživoga fizičkoga tijela odlikuje sposobnost osjetilnoga zamjećivanja, kretanje, rast, razvoj, sposobnost razmnožavanja i ozbiljenje unutarnje svrhe. Kao sraslo s osjetilnošću tijelo je posrednik cjelokupnog iskustva izvanjskoga svijeta, zbog čega je svako živo biće potpuno ovisno o njem prilikom svojega orijentiranja i preživljavanja u njem (M. Merleau-Ponty). Kao ljudsko tijelo ono ne samo da posreduje čovjeku osjetilni materijal nego mu s druge strane omogućuje da se putem svojih udova djelatno odnosi prema tom svijetu, da ga mijenja i postupno pretvara u svoj kulturno-povijesni okoliš. Za razliku od duše, tijelo je kao tvarno podložno zakonima fizičkog svijeta, ali je s druge strane temeljna forma njezina ozbiljenja i očitovanja u izvanjskom svijetu, tako da su oni u potpunoj međuovisnosti, premda se duša u spekulativnom smislu može odnositi isključivo na čiste misaone sadržaje (M. Scheler).

U filozofiji i socijalnoj teoriji postoje različite tradicije razmatranja tijela. U fenomenologijskoj tradiciji, uz Merleau-Pontyja, u kojega se tijelo tvori u stalnom odnosu prožimanja s okolinom, a svijest se ne osamostaljuje od tijela, a samim time ni od okoline (umjesto da spozna okolinu, svijest može tek utjeloviti iskustvo prožimanja s njom), te koji u razmatranje pojma tijela kasnije uvodi i pojam puti (chair) koji upućuje na reverzibilan odnos između subjekta i objekta (put izrasta iz iskustva udvajanja vlastitoga dodira, a sam se dodir u konačnici pretvara u medij zajedništva ja i drugoga), tijelom se bavio i E. Levinas. On je u Merleau-Pontyjevoj koncepciji interkorporalnosti otkrio spoznajnu relaciju koja teži brisanju razlike između mojega tijela i tijela drugoga u korist njihova sjedinjavanja. Nasuprot takvu spoznajnom odnosu Levinas je afirmirao etički odnos, koji se temelji na očuvanju rascjepa između mojeg i drugoga tijela; Levinas uprizoruje ustrajnu blizinu i bliskost drugoga pojmom bližnjega (prochain), a uzorak mu je prvotne izručenosti drugomu majčinstvo kao nošenje drugog u kojem je tijelo ja obvezano drugomu prije negoli samomu sebi. Feministička teoretičarka L. Irigaray zamijenila je pak tu koncepciju materinstva obvezanu prokreacijom neobvezanim erotskim odnosom dvaju tijela. Ta se nit rasprave o tijelu nastavila filozofskom razmjenom između J. Derridaa i Jeana-Luca Nancyja koja kroz temu dodira pretresa složen odnos fenomenologije i dekonstrukcije. Druga je važna tradicija u kojoj se razmatrao pojam tijela bila psihoanalitička. Po S. Freudu svijest o tijelu nastaje kad i ego, prije kojega dijete ne raspolaže razlikom između svojega tijela i okoline (drugih tijela), pa tako ni razlikom između subjekta i objekta. Prvotna je predodžba o tijelu sastavni dio narcističko-erotske fantazme, spoznaja tijela kao mjesto učvršćenja ega poniče u tijelu samom. Freud je poslije uzeo muško spolovilo kao prototip takva samospoznavanja tijela po kojem se ravnaju predodžbe o ostalim dijelovima tijela. Oslanjajući se na Freudove uvide o tjelesnoj uvjetovanosti ega, J. Lacan uveo je koncepciju stadija zrcala: dijete oblikuje sliku tijela kao svojevrsnu ortopedsku konstrukciju, ono kompenzira svoju tjelesnu nedostatnost, koju Lacan naziva raskomadanim tijelom (corps morcelé), vizualnom protezom svojega zrcalnog odraza. Tijekom stadija zrcala dijete gradi imaginarnu anatomiju vlastitoga tijela s pomoću zrcalne slike po čijem ju uzoru cjeline i potpunosti sastavlja i prepoznaje. Međutim, kao što je zapazila feministička teoretičarka J. Butler, Lacan ulogu učvršćivanja granica tijela koju je u imaginarnoj fazi pripisivao zrcalu, premješta u tzv. simboličkoj fazi na falus. Butler je osporila takvu centralizacijsku funkciju falusa smatrajući da je falus kao označitelj odvojen od penisa kao svojega referenta te stoga lišen položaja privilegiranog označitelja. Takav falus postaje »prenosiva fantazma«, koja može preoznačivati različite dijelove tijela i time unositi nepostojanost u njegove privremeno zacrtane granice. Usporedno s tim tradicijama mišljenja o tijelu u sklopu fenomenologije i psihoanalize te njihovih problematizacija iz perspektive dekonstrukcije i feminističke teorije, razvija se drugi smjer mišljenja o tijelu koji započinje F. Nietzscheom. On je iznio koncepciju tijela kao »upisne plohe« u koju se utiskuju društvene institucije, ili kao poprišta sukobljavanja aktivnih (društvenih) i reaktivnih (tjelesnih) sila. Nietzsche tijelo nije zamišljao kao dovršenu površinu, nego kao afektivnu mnoštvenost u kojoj se urušava oblik koji tijelu izvana nameću mehanizmi moći. Njegovu je koncepciju preuzeo M. Foucault, koji je tijelo definirao kao učinak različitih mikrofizika moći i disciplinarnih tehnika, odn. kao mukli arhiv neosviještenoga pamćenja vlastite proviđenosti neuhvatljivim taktikama moći. Ta Foucaultova koncepcija tijela podvojenoga na predmet i sredstvo moći prolazila je značajne preinake, budući da on poslije nije zamišljao tijelo samo kao sjedište upisa taktika moći nego i mjesto njihove stilizacije i preispisivanja. Osim Foucaulta, Nietzscheovu su nit mišljenja o tijelu razvijali G. Deleuze i Félix Guattari, kao i feminističke teoretičarke poput Rosi Braidotti.

Citiranje:

tijelo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/tijelo>.