struka(e): |

tip (njem. Typ ili franc. type < latinski typus: lik < grč. τύπος: udarac; oblik; otisak).

1. Zasebna skupina unutar iste vrste, diferencirana na temelju karakterističnih svojstava.

2. U filozofiji, temeljni oblik ili prvotni oblik koji je temelj jedne regije bića i koji ih bitno određuje, a potom i primjerak ili uzorak koji najbolje predstavlja tu regiju, odn. taj rod bića. Tipološko mišljenje razvija se već kod Platona i Aristotela i neizostavno je sredstvo znanstvene tvorbe pojmova, posebice u iskustvenim znanostima. Tipovi svjetonazora jesu tipovi koji se provlače kroz historijski uvjetovanu singularnost pojedinačnih tvorevina, a korijen im je u samome životu (W. Dilthey).

3. U psihologiji, skupina pojedinaca koji posjeduju neke zajedničke osobine ličnosti i/ili tjelesnoga ustroja po kojima se razlikuju od drugih pojedinaca. Na pretpostavci o postojanju različitih tipova razvijene su pojedine → tipologije.

4. U književnosti, naziv za ponovljive književne likove koji dijele zajedničke osobine ili za lik koji pokazuje osobine svojstvene nekoj posebnoj skupini ljudi, nekoj sredini ili ljudskomu rodu uopće. Književni su likovi iz razdoblja prije XVIII. st. tipski jer njihove osobine proizlaze iz književnih konvencija pripadajućeg im žanra (basna, alegorija, srednjovjekovni moralitet, pastorala, komedija) ili pak u skladu s konvencijama prikazivanja likova svojstvenih određenim književnopovijesnim razdobljima. Realistički roman postavlja zahtjev za individualizacijom likova i za tipizacijom njihovih karaktera, ali tip ovdje označuje drukčiju reprezentativnost određenih psiholoških ili društvenih stanja. U modernoj književnosti likovi su mitski tipovi, istodobno ekstremno individualizirani (J. Joyce, F. Kafka, S. Beckett).

Citiranje:

tip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/tip>.