Caldera [kalde'ra], Rafael (puno prezime Caldera Rodríguez), venezuelski političar (San Felipe, 24. I. 1916 – Caracas, 24. XII. 2009). Diplomirao je (s doktoratom) pravo i političke znanosti 1939. na Središnjem sveučilištu Venezuele u Caracasu, gdje je bio profesor sociologije prava i radnog prava (1943–68), što je predavao i na Katoličkom sveučilištu Andrés Bello. Zamjenik ravnatelja Nacionalnog ureda za rad 1936–37., bio je suautor prvog venezuelskog Zakona o radu (1936), potom osnivač demokršćanske Stranke nacionalne akcije koje je bio zastupnik u parlamentu 1941–44. Reformistička hunta imenovala ga je 1945. za glavnog državnog odvjetnika, a taj je položaj napustio 1946. kada je utemeljio Socijalno-kršćansku stranku (COPEI) te je postao vođa oporbe u Ustavotvornoj skupštini (1946–47). Kandidat COPEI-ja na predsjedničkim izborima 1947., kritičar vojne hunte 1948–58., ponovno je bio kandidat za predsjednika republike 1958. i 1963., ujedno zastupnik 1959–64. te predsjednik Zastupničkoga doma 1959–62. U četvrtom pokušaju izabran je u prosincu 1968. za predsjednika Venezuele te je tijekom mandata (1969–74) amnestirao pripadnike ljevičarske gerile, obnovio diplomatske odnose s latinskoameričkim vojnim režimima, ali i sa SSSR-om, priznao NR Kinu, nacionalizirao plinsku industriju i strane banke. Doživotni senator od 1974., ponovno je bio kandidat COPEI-ja na predsjedničkim izborima 1983. a, napustivši tu stranku jer se protivio njezinom prihvaćanju neoliberalnog ekonomskog programa, na izborima 1993. pobijedio je kao kandidat nove stranke Nacionalna konvergencija. U drugom predsjedničkom mandatu (1994–99) suočio se s bankarskom krizom te je ipak nastavio s deregulacijom gospodarstva. Također je amnestirao Huga Cháveza i druge sudionike vojnih pučeva 1992., ali usprkos nekim uspjesima poput kolektivnog sporazuma s poslodavcima i sindikatima nije uspio spriječiti pad povjerenja u državne institucije. Ponovno je bio doživotni senator od 1999. do stupanja na snagu novoga Ustava 2000. kojim je ta funkcija ukinuta. Bio je član Venezuelske akademije jezika od 1967. te počasni doktor više sveučilišta među kojima i Paris-Sorbonne (1998).
