De Niro [də ni'rou], Robert, američki filmski glumac (New York, 17. VIII. 1943). Sin likovnih umjetnika, školu je napustio sa 16 godina; glumu učio kod Stelle Adler, a od 1967. u Actors Studiju. Prve veće uloge igrao je u niskobudžetnim filmovima Briana De Palme, a širu je pozornost privukao ulogama igrača bejzbola u sportskoj drami Lagano udaraj u bubanj (Bang the Drum Slowly, John D. Hancock, 1973) te, napose, nepredvidiva šarlatana u gangsterskom filmu Ulice zla (Mean Streets, 1973) Martina Scorsesea, s kojim je potom ostvario jednu od najplodnijih suradnji u američkoj kinematografiji (deset filmova). Podjednako uvjerljiv u suzdržanim i naglašenim ekspresijama, sklon improviziranim replikama, status jednog od vodećih američkih glumaca stekao je tumačenjima likova s »mračnim« karakternim crtama (često nasilnih) u ostvarenjima struje novoga Hollywooda: odlučna mafijaša u usponu u Kumu II (The Godfather Part II, 1974., Oscar za sporednu ulogu) Francisa Forda Coppole, osoba obilježenih traumom Vijetnamskoga rata – mentalno nestabilnoga newyorškog taksista (kojeg je utjelovio kao amblematsku figuru alijenacije u američkome društvu 1970-ih) u Scorsesejevu Taksistu (Taxi Driver, 1976) i stoičkog metalurškoga radnika u Lovcu na jelene (The Deer Hunter, 1978) Michaela Cimina – te autodestruktivnog boksača Jakea LaMotte u Scorsesejevom Razjarenom biku (Raging Bull, 1980., Oscar za glavnu ulogu), ulozi za potrebe koje se podvrgnuo zahtjevnoj fizičkoj transformaciji. Glumački je raspon širio npr. tumačenjima pasivnog zemljoposjednika u Dvadesetom stoljeću (Novecento, 1976) Bernarda Bertoluccija, samoživog saksofonista u Scorseseovoj glazbenoj melodrami New York, New York (1977), trgovca robljem u potrazi za iskupljenjem u Misiji (The Mission, 1986) Rolanda Jofféa, Lucifera u filmu strave Anđeosko srce (Angel Heart, 1987) Alana J. Parkera, te lovca na bjegunce u akcijskoj komediji Ponoćna utrka (Midnight Run, 1988) Martina Bresta, u kojoj potvrđuje i dar za komiku, očitovan već sporednom ulogom u filmu Brazil (Terry Gilliam, 1985). Ponavljajući, pak, uloge iz gangsterskoga miljea, kreirao ih je s primjesama profinjene melankolije (Bilo jednom u Americi – Once Upon a Time in America, Sergio Leone, 1984), stilizirane brutalnosti (Nedodirljivi – The Untouchables, B. De Palma, 1987) te smirene proračunatosti u kasnijim filmovima M. Scorsesea (Dobri momci – Goodfellas, 1990; Casino, 1995), varirajući u suradnji s njim i inačice protagonista s psihopatološkim poremećajima, u duhu crne groteske u Kralju komedije (The King of Comedy, 1982), a dovevši takve karakterne crte do utjelovljenja demonskoga u Rtu straha (Cape Fear, 1991). Uz daljnje nastupe u kriminalističkim filmovima npr. Vrućina (Heat, 1995) Michaela Manna i Cop Land (1997) Jamesa Mangolda, od sredine 1990-ih sve više nastupa u ironijski ocrtanim ulogama, npr. ciničnog stručnjaka za odnose s javnošću u političkoj satiri Predsjedničke laži (Wag the Dog, 1997) Barryja Levinsona te, manje ambicioznim kreacijama kao što su parodije vlastite gangsterske persone u komedijama Analiziraj ovo (Analyze This, 1999) Harolda Ramisa (i nastavku 2004) te također parodijski lik umirovljenoga obavještajca u komediji Upoznajte roditelje (Meet the Parents, Jay Roach, 2000) i njezinim nastavcima (2004., 2010). Režirao je kriminalističku dramu Priča iz Bronxa (Bronx Tale, 1993) te špijunski film Dobri pastir (The Good Shepherd, 2006), u kojima je i glumio. Od kasnijih uloga napose su mu cijenjene one temperamentna oca u drami U dobru i u zlu (Silver Linings Playbook, 2012) Davida O. Russella te moralno iskvarenih pojedinaca u novim suradnjama sa Scorseseom (Irac – The Irishman, 2019; Ubojice cvjetnog mjeseca – The Killers of the Flower Moon, 2023). Nastupio je u više od 100 filmova. Na Canneskom festivalu primio je počasnu Zlatnu palmu 2025.
