Gvatemala (República de Guatemala), država u sjevernom dijelu Srednje Amerike, između Meksika (duljina granice 958 km) na zapadu i sjeveru, Belizea (266 km) na sjeveroistoku, Hondurasa (256 km) i Salvadora (203 km) na istoku te Tihog oceana na jugu i Atlantskog oceana (Karipsko more, odnosno Honduraski zaljev) na sjeveroistoku; obuhvaća 108 889 km².
Prirodna obilježja
Gvatemala se sastoji od primorske nizine uz Tihi ocean, visokoga gorja u unutrašnjosti i nizine uz Atlantski ocean, koja prema sjeveroistoku prelazi u brežuljkasto područje Petén; duljina obale iznosi 420 km, od toga tihooceanske 254 km, a atlantske 166 km. Na sjeveru je gorje građeno od prastaroga kamenja, u središnjem dijelu od mezozojskih naslaga, a na jugu od mladih vulkanskih stijena. Najveća koncentracija vulkana u Srednjoj Americi (33 vulkana) na jugu je zemlje. Acatenango (3976 m), Santa Maria i Santiaguito (3772 m), Fuego (3763 m) i Pacaya (2552 m) aktivni su vulkani, a Tajumulco (4220 m), Tacaná (4064 m), Agua (3760 m) i Atitlán (3535 m) ugasli su. Česti su potresi, mnogi s ljudskim žrtvama. Postoje tri klimatska visinska pojasa (tierra caliente, templada i fria); na visini do 900 m temperatura iznosi 21 do 27 °C, na visini od 900 do 1500 m 16 do 21 °C, a na visini od 1500 do 2700 m 10 do 16 °C. Kišno doba traje od svibnja do listopada. Godišnja količina kiše kreće se od 1000 mm do 3800 mm, na atlantskoj je strani veća nego na tihooceanskoj; u rujnu i listopadu česti su tropski cikloni. Najveće su rijeke Motagua (Tihi ocean) i Usumacinta (Atlantski ocean), a najveća jezera Izabal (590 km²) i Atitlán (127,7 km²); unutrašnji vodeni putovi dugi su 260 km, a za kišnoga razdoblja 730 km. U nizini su raširene tropske kišne šume i savana, a na višim područjima šume hrasta i bora.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2002. u Gvatemali živi 11 237 196 st., a prema procjeni stanovništva iz 2012. godine 15 073 375 st. Od ukupnoga stanovništva 39,5% otpada na čiste Indijance (Indios, potomci Maya), a 60,4% na mješance (Ladinos), bijelce i crnce (0,1%). Gustoća naseljenosti iznosi 103,2 st./km² (2002); najslabije su naseljeni krajevi uz obalne nizine i u Peténu. Stanovnici su uglavnom katolici (57,0%) i protestanti (40,0%) te drugi (3,0%). Porast stanovništva 2,5% (2006–11) odgovara prirodnom priraštaju stanovništva (2,68% ili 26,8‰, 2010), jer je iseljavanje neznatno. Natalitet iznosi 32,3‰ (2010) i daleko je viši od svjetskoga prosjeka (20,3‰), a isto tako i mortalitet 5,5‰ (2010; svjetski prosjek 8,5‰); mortalitet dojenčadi iznosi 24,8‰ (2010). Stanovništvo je u prosjeku vrlo mlado; u dobi je do 15 godina 41,5% st., u dobi od 15 do 60 godina 52,9%, a u dobi od 60 i više godina 5,6% st. (2006). Očekivano trajanje života iznosi 66,7 godina za muškarce i 73,8 godina za žene (2007). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 33,2% aktivnog stanovništva, u sekundarnima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 22,6%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 44,2% st. (2006). Gvatemala ima 5 sveučilišta; najstarije je San Carlos de Guatemala (osnovano 1676., ponovno otvoreno 1910). Službeni jezik je španjolski, a razgovorni su mnogobrojni indijanski jezici. Pismeno je 73,8% st. (2008). Glavni grad Ciudad de Guatemala (1 025 000 st., 2007; šire gradsko područje 3 366 000 st., 2001) ujedno je i najveći grad Srednje Amerike; ostali su veći gradovi (2002): Mixco (277 400 st.), Villa Nueva (187 700 st.), Quetzaltenango (106 700 st.), Escuintla (65 400 st.), Amatitlán (55 800 st.), Chinautla (55 700 st.), Cobán (52 500 st.), Chimaltenango (43 900 st.), Mezatenango (43 600 st.), Coatepeque (41 100 st.), Puerto Barrios (35 300 st.), Chiquimula (35 100 st.), Retalhuleu (34 000 st.), Jalapa (30 500 st.); u gradovima živi 49,9% st. (2011).
Gospodarstvo
Tijekom 1990-ih Gvatemala je pokrenula opsežan program liberalizacije (1995. pristupila je Svjetskoj trgovinskoj organizaciji). Vrijednost BDP-a uvećana je s 19,2 milijarde USD (2000) na 75,6 milijarda USD (2017) i na 78,4 milijarde USD (2018); BDP po stanovniku iznosi oko 4550 USD (2018). Stopa nezaposlenosti je 2,3% (2017), a udjel siromašnoga stanovništva 59,3% (2014). U sastavu BDP-a (2017) vodeći je uslužni sektor (63,2%), a slijede industrijski (23,5%) i poljoprivredni (13,3%). Vodeći su poljoprivredni proizvodi šećerna trska, kava, banane, kukuruz, razno povrće, kardamom i dr. U industriji prevladava proizvodnja šećera, kave, hrane, tekstila i odjeće, namještaja, naftnih derivata, kemikalija i gume. Od prirodnih bogatstava posjeduje ležišta nafte i nikla, tropske šume s kvalitetnim drvom, znatan riblji fond i hidroenergetske potencijale. Vrijednost izvoza 2017. bila je 11,1 milijardu USD, a uvoza 17,1 milijardu USD. Najveći udjel u izvozu čine poljoprivredni proizvodi (šećer, kava, banane i dr.), potom naftni derivati i odjeća. Većinu uvoza čine vozila, strojevi i oprema, gorivo, kemikalije, žitarice, građevni materijal i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (33,8%), Salvador (11,1%), Honduras (8,8%), Nikaragva (5,1%) i Meksiko (4,7%). Najviše uvozi iz SAD-a (39,8%), Kine i Meksika (pojedinačno 10,7%) i Salvadora (5,3%). Veličina je javnoga duga 24,7% BDP-a (2017).
Promet
Prometna se mreža sastoji od 800 km željezničke pruge (2007) i 15 700 km cesta (asfaltirano 6920 km, 2009); panamerička autocesta prolazi kroz Gvatemalu u duljini od 830 km. Puerto Barrios i Santo Tomás de Castilla glavne su luke na atlantskoj, a Puerto Quetza na tihooceanskoj obali. Međunarodne su zračne luke Guatemala (La Aurora) i Santa Elena Petén.
Novac
Novčana je jedinica kecal (quetzal; GTQ); 1 kecal = 100 sentava (centavo).
Povijest
Područje Gvatemale su od približno 2000. pr. Kr. nastanjivali narodi skupine Maya te su se ondje razvila središta mayanske civilizacije. Španjolci na čelu s konkistadorom Pedrom de Alvaradom 1523–24. uništili su mayansku državu plemena Quiché i do kraja 1520-ih osvojili današnju Gvatemalu te su 1542. osnovali Glavnu kapetaniju Gvatemalu, koja je obuhvaćala cijelu Srednju Ameriku (osim Paname), a upravno joj je središte prvo bila Antigua Guatemala, te potom, pošto je taj grad stradao u potresu 1773., od 1776. Nueva Guatemala (današnji Ciudad de Guatemala). Glavni je izvozni proizvod tijekom španjolske vladavine postao indigo. Gvatemala je 1821. proglasila neovisnost i odmah potom pristupila Meksičkom Carstvu. Nakon njegova raspada 1823. Gvatemala je ušla u sastav Savezne Republike Srednje Amerike. Pod vodstvom Rafaela Carrere izbila je 1837. pobuna protiv liberalne vlade, a Gvatemala je 1839. proglasila samostalnost (republikom je službeno postala 1847). Do početka XX. st. Gvatemala je u više navrata ratovala protiv drugih srednjoameričkih država (1851. i 1863. protiv Salvadora i Hondurasa, 1885. s Hondurasom protiv Salvadora, Nikaragve i Kostarike, a 1890., 1903. i 1906. protiv Salvadora), te je također sudjelovala, s Hondurasom i Salvadorom, u pokušajima stvaranja novih federacija (1889–90. i 1921–22). Konzervativni režim, s osloncem na crkvu, veleposjednike, ali i autohtono stanovništvo, uspostavio je R. Carrera koji je vladao 1844–48. i od 1851. do smrti 1865. Pobunom 1871. vlast preuzima liberalna oligarhija koja je poticala proizvodnju kave kao glavnu gospodarsku djelatnost (oduzimajući zemlju autohtonom stanovništvu za potrebe plantaža), provodila modernizaciju i sekularizaciju države, ali je zadržala autoritarni i najčešće diktatorski oblik vladavine (dulje su predsjednici bili Justo Ruffino Barrios 1873–85. i Manuel Estrada Cabrera, 1898–1920). Od kraja XIX. st. Gvatemala je sve više padala u političku i gospodarsku ovisnost o SAD-u, a velik utjecaj zadobila je američka United Fruit Company (UFCO), stekavši monopol nad proizvodnjom i trgovinom bananama. Velika gospodarska kriza 1929. dovela je do rasta nezaposlenosti i socijalnih nemira te su vladajuće elite, u strahu od narodnog ustanka, za predsjednika 1931. dovele generala Jorgea Ubica koji je odmah zavladao diktatorski. Ubico je stabilizirao gospodarstvo (zadržavši i proširivši koncesije UFCO-u), ali je njegova vladavina bila obilježena naglašenom militarizacijom i totalitarnim značajkama srodnima onima europskih fašističkih režima, iako je Gvatemala, s obzirom na američki utjecaj, nakon japanskoga napada na Pearl Harbor u prosincu 1941. objavila rat silama Osovine (bez sudjelovanja u ratnim operacijama), a SAD je na teritoriju države dobio zrakoplovnu bazu. Pod pritiskom prosvjeda i generalnoga štrajka usmjerenih protiv njegove represivne politike, Ubico se u srpnju 1944. formalno povukao u korist vojne hunte koju je imenovao, ali je ona u listopadu iste godine srušena u revolucionarnom ustanku te je vlast preuzela nova, reformistička, vojno-civilna hunta. Ona je provela slobodne izbore u prosincu 1944. na kojima je za predsjednika izabran kandidat saveza socijaldemokratskih stranaka Juan José Arévalo.
Parlament je 1945. donio ustav, koji je uveo demokratske slobode, pravo na sindikalno organiziranje i na štrajk. Arévalo je proklamirao politiku kršćanskoga socijalizma te uveo minimalnu plaću i socijalna davanja. Na predsjedničkim izborima 1950. izabran je Jacobo Árbenz Guzmán, jedan od vođa ustanka 1944. Na položaj je stupio početkom 1951. postavivši kao glavni cilj sveobuhvatnu zemljišnu reformu koja je započela 1952. Njome je do 1954. približno šestina gvatemalskog stanovništva (oko 500 000) dobila poljoprivredno zemljište, ali to je ugrozilo interese domaćih veleposjednika i UFCO-a koji je uvjerio američku vladu da Árbenz omogućuje širenje komunističkog utjecaja (iako je Komunistička stranka ostala zabranjena). Stoga je CIA u lipnju 1954. organizirala vojnu pobunu i državni udar kojim je Árbenz svrgnut. Vlast je preuzela vojna hunta, pa je počelo razdoblje u kojem su gotovo svi predsjednici do 1986. bili iz vojnih krugova. Zemljišna je reforma poništena, ograničene su političke slobode i radnička prava te silom gušeni prosvjedi i štrajkovi, dok izbori nisu bili slobodni ni pravični, a nakon državnog udara 1963. su i otkazani da bi se spriječilo sudjelovanje bivšeg predsjednika Arévala. U tom je razdoblju jedini civil na čelu države bio Julio César Méndez Montenegro iz centrističke Revolucionarne stranke (1966–70), ali je i on vladao u dogovoru s vojskom koja je počela djelovati neovisno o vladi. Od pobune lijevo orijentiranih časnika 1960. organizira se ljevičarska gerila koju je vojska nastojala suzbiti uz znatnu američku pomoć i suradnju paravojnih skupina. Stanje se u zemlji pogoršalo i nakon niza potresa (1976), u kojima je poginulo oko 23 000 ljudi dok je bez doma ostalo oko milijun stanovnika. Otpor gerilskih skupina ojačao je od sredine 1970-ih te osobito od 1982. kada su se ujedinile u Gvatemalsko nacionalno revolucionarno jedinstvo (URNG), a režimske su snage, uz neselektivna ubojstva civila u gradovima, počinile mnogobrojne masakre ruralnog (indijanskog) stanovništva radi uništavanja gerilskih uporišta. Nesuglasice u vojnom vrhu oko borbe protiv gerile, kao i zbog vladine korupcije, dovele su do državnog udara 1982. nakon kojeg je na vlast došao general Efraín Ríos Montt, ali je represija u ruralnim područjima pojačana. Ríos Montt je svrgnut u puču 1983., a nova je vojna hunta započela postupnu demokratizaciju, iako je nastavila s djelovanjem paravojnih eskadrona smrti i općom militarizacijom društva. Izbori za ustavotvornu skupštinu održani su 1984., novi ustav donesen je 1985. te su potkraj iste godine održani predsjednički izbori na kojima je izabran demokršćanin Vinicio Cerezo. Iako nije uspio staviti pod kontrolu vojsku te okončati političko nasilje, započeo je početkom 1990. pregovore s URNG-om te je proveo demokratske izbore potkraj iste godine. Na njima je izabran konzervativac Jorge Serrano Elías koji je stabilizirao gospodarstvo, ali je 1993. bio prisiljen odstupiti pošto je pokušao preuzeti izvanredne ovlasti. Pregovori vlasti i predstavnika URNG-a nastavljeni su, a okončani su u prosincu 1996. potpisivanjem niza sporazuma o prekidu borbi, ustavnim i političkim reformama te ograničenoj amnestiji, čime je završen građanski rat u kojem se broj poginulih procjenjuje na više od 160 000, a broj nestalih na približno 40 000 (najviše je žrtava iz indijanske zajednice). Također, 1997. provedeno je, uz nadzor UN-ovih promatrača, dogovoreno razoružavanje. Demokratizaciju otežava ekonomska nerazvijenost, siromaštvo i porast kriminala. Tijekom 2000. Gvatemala je neuspjelo pregovarala s Belizeom oko rješavanja teritorijalnoga spora. Većina predsjednika nakon 1996. bila je iz redova desnice (iznimka je bio Álvaro Colom, izabran 2008. kao lijevi populist), među njima umirovljeni general Otto Pérez Molina (2012–15), koji je odstupio s položaja pod optužbom za korupciju, bivši glumac Jimmy Morales (2016–20) te Alejandro Giammattei (2020–24), vođa stranke Idemo. Od početka 2024. na predsjedničkom je položaju, pošto je pobijedio na izborima sredinom 2023., Bernardo Arévalo iz socijaldemokratskog Pokreta sjeme, sin J. J. Arévala.
Politički sustav
Prema Ustavu od 14. I. 1986. (nadopunjen amandmanima 1993), Gvatemala je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i nositelj izvršne vlasti. Biraju ga izravno građani za mandat od 4 godine bez mogućnosti obnove mandata. Predsjednik imenuje članove vlade, odnosno Vijeća ministara, koji su mu za svoj rad odgovorni. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Kongres Republike (Congreso de la República) sa 158 zastupnika izravno izabranih za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće, jednako i obvezno za sve građane s navršenih 18 godina života; aktivni pripadnici oružanih snaga i policije nemaju pravo glasa i na dan izbora ne smiju izaći iz vojarne. Administrativno je država podijeljena na 22 departmana. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 15. rujna (1821).
Političke stranke
Nacionalni savez nade (Unidad Nacional de la Esperanza – akronim UNE), osnovan 2002., populistička je stranka (izvorno kršćansko-socijalna). Iz njegovih redova predsjednik republike bio je Álvaro Colom (na položaju 2008–12). U parlament ulazi 2003. kao treća stranka po broju zastupnika, nakon izbora 2007. je prva, potom od 2011. druga, nakon izbora 2019. ima relativnu zastupničku većinu, a od 2023. ponovno je druga. Idemo (Vamos) stranka je desnice osnovana 2017. Nakon izbora 2019. druga je po broju zastupnika, a od izbora 2023. prva. Stranački vođa Alejandro Giammattei bio je predsjednik republike 2020–24. Pokret sjeme (Movimiento Semilla), osnovan 2017., stranka je lijevoga centra. U parlament ulazi 2019 (na sedmome mjestu), a nakon izbora 2023. treća je po broju zastupnika. Njezin kandidat Bernardo Arévalo od 2024. je predsjednik republike. Tako (Cabal) stranka je desnoga centra osnovana 2022. U parlamentu je od 2023., četvrta po broju zastupničkih mjesta.
Književnost
Prvi tekstovi gvatemalske književnosti na španjolskome jeziku svjedočanstva su španjolskih vojnika, kolonizatora i redovnika. Najpoznatiji je autor Bernal Díaz del Castillo; u djelu »Prava istina o osvajanju Nove Španjolske« (»Historia verdadera de la Conquista de la Nueva España«) iz 1578. polemizira sa svjedočanstvom svojega bivšega zapovjednika Hernána Cortésa i kraljevskoga kroničara Lópeza de Gómare. Kako je za zasluge u osvajanju dobio posjed u Gvatemali, on je djelo i napisao ondje pa ga se zato i može držati gvatemalskim. U tristogodišnjem kolonijalnome razdoblju najznačajnija su djela ostvarili kroničar i pjesnik Eugenio Salazar de Alarcón, koji je u pjesništvo na španjolskome jeziku prvi uveo majanski jezični element u hispaniziranom obliku, Francisco Hernández Arana-Xajilla i Francisco Díaz Gebuta Quej (autori opisa lokalnih majanskih običaja »Memorial de Tecpán-Atitlán« iz 1564), pjesnici Juan de Mestanza, Pedro de Liévana, Baltasar de Orena i Francisco Antonio de Fuentes, te u XVIII. st. basnopisac Rafael García Goyena (1766–1823), pjesnik latinist O. Rafael Landívar (1713–93), autor spjeva na latinskome »Rusticatio mexicana« te O. Francisco Ximénez (1666–1729), koji je u svoju kroniku uključio prijevod na španjolski »Biblije Maja« (»Popol Vuh«), iz koje se razabire kozmogonija toga naroda. U doba stjecanja neovisnosti mjesto nacionalnoga pjesnika stekao je José de Batres y Montúfar (1808–44) »Gvatemalskim legendama« (»Leyendas de Guatemala«). Nakon njega isticao se Antonio José de Irisarri (1786–1868), koji je osim fikcijske proze temeljene na autobiografskim ili biografskim elementima s primjesom pikarske tradicije (»Lutajući kršćanin« – »El cristiano errante«) pisao polemike i bio djelatan političar. U XIX. st. gvatemalsko je pjesništvo bilo pod utjecajem španjolskoga romantizma, a osobito pjesnici Ricardo Casanova y Estrada (1844–1913) i Fernando Cruz (1845–1901). Jedini je značajan prozaik u XIX. st. bio romanopisac José Milla. Od kraja XIX. st., unatoč stalnoj društvenoj nestabilnosti, književni je život u Gvatemali bio vrlo živ, raslojen na mnoge književne krugove i po mnogo čemu blizak književnome životu velikih hispanoameričkih sredina, posebice Meksika. 1920-ih mladi je Miguel Angel Asturias na temelju antropoloških istraživanja pogleda na svijet pretkolumbovskoga naroda Maya-Quiché stvorio vlastiti način transponiranja društvenih pojava u pripovjedni tekst, tzv. magijski realizam: prvo su takvo djelo »Gvatemalske legende« (»Leyendas de Guatemala«) iz 1930., koje su izazvale veliku pozornost međunarodnih književnih krugova (Valéry). Najpoznatije mu je djelo roman »Gospodin Predsjednik« (»El Señor Presidente«), a 1967. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Novi pogled u američku dvojnu stvarnost, što ga je inaugurirao Asturias, potaknuo je sasvim novo gledište američkih pisaca prema vlastitom identitetu i njegovu iskazivanju u Gvatemali i izvan nje. Istaknuti gvatemalski pisci od sredine do kraja XX. st. uglavnom su živjeli izvan Gvatemale zbog dugotrajnih diktatura i političkoga terora u zemlji. Najpoznatiji su Mario Monteforte Toledo (1911–2003), značajan i često prevođen romanopisac i dramski autor (roman »Među kamenom i križem« – »Entre la piedra y la cruz«, 1948., i dr.), koji je uveo ideološki neopterećen novi realizam, i Augusto Monterroso (1921–2003), autor velikoga broja romana i pripovijedaka te nositelj značajnih književnih nagrada u hispanskome svijetu. Najznačajniji je esejist u XX. st. David Vela (1901–92), a dramski pisac Manuel Galich (1913–84).
Likovne umjetnosti
Najstariji kulturni sloj čini kultura Maya (250. pr. Kr. do 900). Od početka XVI. st. podižu se crkve tzv. kolonijalnog stila (tada je sagrađen i grad Antigua); u XVII. i XVIII. st. razvija se lokalna verzija baroka (1776. započinje gradnja grada Guatemale); u drugoj polovici XIX. st. javljaju se neoklasicizam i francuski uzori, a nakon katastrofalnih potresa (1901., 1917) europska racionalistička arhitektura. Od XVI. st. umjetničko središte je bio Santiago de Guatemala (danas Antigua), a poslije se centar premješta u grad Nueva Guatemala, danas Guatemala. U XIX. st. šire se europski utjecaji; talijanski i španjolski kipari podižu mnoge spomenike. Početkom XX. st. prihvaća se impresionizam (Rafael Iriarte, 1876–1962; Carlos Valenti, 1884–1910), poslije se ističe Humberto Garavito (1897–1970) te umjetnici koji ponovno afirmiraju tradicionalnu umjetnost (Andrés Curruchic, 1891–1961). U novije se doba uglavnom slijede suvremena kretanja (Luis Díaz, r. 1939; Elmar Rojas, r. 1937; Roberto Cabrera, 1937–2014; Marco Augusto Quiroa, 1937–2004).
