Italija (Italia; Republika Italija, odn. Talijanska Republika/Repubblica Italiana), država u južnoj Europi, većinom na Apeninskom poluotoku, između Ligurskoga i Tirenskoga mora na zapadu, Jadranskoga mora na istoku, Jonskoga na jugoistoku te Sredozemnoga mora na jugu. Na sjeveru graniči s Austrijom (duljina granice 430 km) i Švicarskom (740 km), na zapadu s Francuskom (488 km), a na sjeveroistoku sa Slovenijom (232 km); unutar državnoga područja potpuno okružuje San Marino (39 km) i Vatikan (3,2 km). S otocima Sicilijom i Sardinijom obuhvaća 30 068 km².
Prirodna obilježja
Italija je pretežno brdovita zemlja, gotovo polovica nacionalnoga teritorija smještena je iznad 300 m apsolutne visine, a visokoplaninska područja zauzimaju čak trećinu područja. Sastoji se od triju različitih prirodno-geografskih cjelina: Alpa na sjeveru, Apenina duž Apeninskoga poluotoka i na otoku Siciliji i Padske nizine smještene između njih. Talijanski dio Alpa pruža se najsjevernijim dijelom Italije, u velikom luku od Genovskoga zaljeva na zapadu do Tršćanskoga zaljeva na istoku, u duljini od 1200 km. Građene su od paleozojskih i mezozojskih naslaga, raščlanjene duboko usječenim riječnim i ledenjačkim dolinama ispunjenima mnogobrojnim jezerima. Najviši su vrhovi uz granicu s Francuskom i Švicarskom (Monte Bianco, koji je najviši vrh Italije, 4808,73 m, Monte Cervino, 4478 m, Gran Paradiso, 4061 m) i pripadaju skupini Zapadnih Alpa, dok se istočnije prostiru znatno niži vrhunci Južnih vapnenačkih Alpa s njihovim najpoznatijim dijelom Dolomitima (Marmolada, 3342 m). Prema jugu, preko niza morenskih uzvišenja, Alpe postupno prelaze u prostranu i plodnu, gusto naseljenu Padsku nizinu, nastalu taloženjem materijala što su ga rijeke donijele s Alpa i Apenina. Južnije od nje u smjeru sjeverozapad‒jugoistok protežu se Apenini, koji svojim krajnjim sjeverozapadnim obroncima (Ligurski Apenini) dodiruju Alpe. Taj planinski masiv mladog nabiranja pruža se u nekoliko usporednih lanaca duž čitavoga poluotočnog dijela Italije i sjevernog dijela otoka Sicilije. Dijeli se na Sjeverne (Monte Cimone, 2165 m), Srednje (s najvišim vrhom Apenina, Corno Grande u skupini Gran Sasso d’Italia, 2912 m) i Južne Apenine (Serra Dolcedorme, 2267 m). Italiji pripada i brdovit otok Sardinija u Sredozemnome moru. Istočni dio otoka pripada staromu Tirenskom masivu, koji je potonuo tijekom izdizanja Alpa i Apenina, a zapadni je nastavak Pireneja. Središnji i južni dio Italije područja su znatne seizmičke (česti potresi) i vulkanske aktivnosti uzrokovane podvlačenjem Afričke pod Euroazijsku tektonsku ploču; najpoznatiji vulkani su Etna (3357 m), Vezuv (1281 m), te Stromboli i Vulcano na Liparskim otocima. Na svim višim planinama ima tragova pleistocenske glacijacije; ledenjaci su se održali samo u Alpama. Razvedena obala s poluotocima (Gargano, Kalabrija, Salentina), velikim zaljevima (Genovski, Tarantski, Venecijanski) i mnogobrojnim otocima duž zapadne obale (najveći Sicilija, Sardinija, Elba) duga je 7600 km.
Poluotočni dio Italije i otoci pod utjecajem su sredozemne klime s blagim i kišovitim zimama i vrućim ili toplim i suhim ljetima (ona prevladava uz zapadnu obalu i njezinu unutrašnjost od Ligurije do Kalabrije, uz jugoistočnu obalu od Abruzza prema jugu, na jugu, kao i na Sardiniji i Siciliji); srednja siječanjska temperatura iznosi od 6 °C u Liguriji do 14 °C na Siciliji, a srednja srpanjska 23 °C na sjeveru do 28 °C na krajnjem jugu Italije. U brdovitoj unutrašnjosti poluotoka klima je znatnije modificirana utjecajem reljefa. U Padskoj nizini i duž istočne (jadranske) obale do Abruzza, kao i u unutrašnjosti Apenina prevladava umjereno topla vlažna klima s nešto nižim zimskim temperaturama (2 do 5 °C; kraj Torina 0 °C) te vrućim ili toplim i vlažnim ljetima, a alpski predjeli na sjeveru zemlje, kao i najviši dijelovi Apenina, imaju tipove snježnošumske (borealne) klime s najvećim godišnjim kolebanjima temperature i najvećom količinom oborina (do 2000 mm) te obiljem snijega zimi (najviši alpski predjeli imaju pak snježnu klimu). Godišnja se količina oborina smanjuje prema jugu tako da se u Padskoj nizini kreće između 700 i 1000 mm, a na jugu Apeninskog poluotoka do 600 mm; istočni dio otoka Sardinije prima manje od 400 mm. Sjeverna Italija ima najviše oborina u proljeće i jesen, a južna zimi.
Riječna mreža Italije pripada Sredozemnom slijevu s iznimkom rijeke Drave (protječe sjeverom Italije u duljini od samo 15 km) koja pripada Crnomorskom. Najveća je i gospodarski najvažnija talijanska rijeka Pad (duga 652 km), koja s mnogobrojnim pritocima (Dora Baltea, Adda, Ticino, Tanaro, Oglio i dr.) protječe Padskom nizinom i prostranom se deltom ulijeva u Jadransko more. Od većih alpskih rijeka u Jadransko more samostalno utječu Adige, Brenta, Piave, Tagliamento i Soča. Većina tih rijeka ima najviši vodostaj u kasno proljeće i ljeti zbog otapanja snijega u planinama te ima velik hidroenergetski potencijal. Sve one, osobito Pad, talože na ušću goleme količine nanosa. Na jadranskoj strani Apenina rijeke su uglavnom kraćega toka (ispod 100 km; iznimke su Tronto, Sangro, Ofanto) od onih na ligurskoj i tirenskoj strani Apenina (Arno, Tiber, Volturno). U Jonsko more utječu rijeke Agri i Basento. U podnožju Alpa nalaze se mnogobrojna ledenjačka jezera od kojih se površinom ističu: Lago di Garda, Lago Maggiore, Lago di Como, Lago d’Iseo. Na Apeninskom poluotoku Trazimensko jezero, Lago di Bolsena, Lago di Bracciano, Lago di Albano – jezera su nastala u ugaslim vulkanskim kraterima. Šume pokrivaju 36% ukupne površine Italije; najrasprostranjenije su u alpskome području i na Apeninima gdje dominira crnogorica (smreka, jela, bor, ariš), a na višim pristrancima i gorskim bilima prevladavaju klekovina bora i pašnjaci. U nižim predjelima sjeverne i središnje Italije ima ostataka hrastovih, bukovih i kestenovih šuma koje su znatno degradirane i pretvorene u obradive površine (osobito u Padskoj nizini). Na dijelovima Apeninskoga poluotoka (obala) koji su pod utjecajem sredozemne klime, kao i otocima, razvijena je vegetacija makije (u priobalju) te nasadi maslina i agruma i vazdazelene hrastove šume u nešto višim predjelima.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2021. u Italiji živi 59 258 384 st.; sa 195,4 st./km² ubraja se u najgušće naseljene europske države; treća je najmnogoljudnija unutar Europske unije (poslije Njemačke i Francuske). Velikom gustoćom naseljenosti ističu se industrijska područja sjeverne Italije, osobito Padska nizina (Lombardija, 416,7 st./km²), ligurska obala te šira područja gradova Rima i Napulja (Lazio, 331,6 st./km², Kampanija, 411,4 st./km²). Gustoća je najmanja u planinskim područjima Alpa (Valle d’Aosta, 37,8 st./km²) i Apenina te unutrašnjosti Sicilije i Sardinije (pokrajina Nuoro, 35,5 st./km²). Osim Talijana koji čine glavninu stanovništva (91,3%, 2021), znatan je broj stranaca (8,7%) koji žive uglavnom u velikim gradovima na sjeveru; najviše je Rumunja (21,7%), Albanaca (jug Italije), Marokanaca, Kineza, u novije doba Ukrajinaca. Nepovoljne gospodarske prilike potkraj XIX. st. imale su za posljedicu snažno iseljavanje stanovništva. Siromašno stanovništvo s talijanskoga juga (Mezzogiorno) naseljavalo je Južnu Ameriku te SAD, a većina stanovnika iz sjevernih područja odlazila je u SAD, Kanadu i Francusku. Između dvaju svjetskih ratova iseljavanje stagnira, ali već od 1930-ih započeo je jak priljev ruralnog stanovništva u industrijske gradove sjeverne Italije. U poslijeratnom razdoblju iseljavanje se nastavilo (ekonomske migracije u zemlje unutar Europe: Francuska, Njemačka, Švicarska), ali je istodobno započeo povratak većega broja prethodno iseljenih stanovnika. Talijani su pretežno rimokatolici (73,9%, 2021), a ima i muslimana (3,9%; broj kojih raste), pravoslavaca (3,0%), protestanata (1,0%) i pripadnika drugih vjeroispovijesti (2,5%); nereligioznih je 15,7% st. Broj stanovnika Italije smanjuje se od 2011. zbog negativnoga prirodnog priraštaja (–4,8‰, 2023); natalitet iznosi 6,4‰ (2023), mortalitet 11,2‰, a smrtnost dojenčadi među najnižima je u svijetu (2,3‰, 2022). Stopa godišnje promjene broja stanovnika, iako negativna (–2,0‰, 2020–25), viša je od stope prirodnoga priraštaja, što je rezultat pozitivne migracijske bilance (274 000 više useljenih od iseljenih, 2023). Useljava se uglavnom strana radna snaga, osobito iz sjeverne i zapadne Afrike te iz jugoistočne Europe (Rumunjska, Albanija). Stanovništvo Italije prema demografskim je kriterijima najstarije u Europi – udio starijih od 65 godina iznosi 24,3% stanovnika (2024); u dobi je do 14 godina života 12,2%, a od 15 do 64 godine 63,5% stanovnika. Očekivano trajanje života za žene rođene 2023. iznosi 85,2 godine, a za muškarce 81,1 godinu. Ekonomski je aktivno 42,8% ukupnoga stanovništva (2023), od toga je nezaposleno 7,7%. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 3,3% zaposlenih, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 24,6%, a u uslužnim djelatnostima 72,1% (2023). Među mnogobrojnim sveučilištima najstarija su u Bologni (1088), Modeni (1175), Padovi (1222), Napulju (1224), Sieni (1240), Macerati (1290), Rimu (1303), Perugi (1308) i Firenci (1321). Službeni je jezik talijanski, govore se i autohtoni romanski jezici: sardski (na Sardiniji), furlanski (u Furlaniji), dolomitski ladinski (u južnom Tirolu), frankoprovansalski i francuski (u regiji Valle d'Aosta), a autohotone su jezične manjine i njemačka (u južnom Tirolu), slovenska (u Julijskoj krajini) te hrvatska (oko 2500 govornika u Moliseu). U svakodnevnoj neslužbenoj komunikaciji približno 2/3 Talijana se služi nestandardnim jezičnim oblicima (talijanski je jedan od dijalektalno najraznolikijih europskih jezika): galotalijanskima (pijemontski, lombardski, ligurski), venecijanskim, srednjotalijanskima (npr. lacijski, suvremeni rimski) i južnotalijanskima (npr. južnolacijski, kampanijski, salentinski, kalabrijski, sicilijanski). Glavni je i najveći grad Rim (Roma, 2 749 031 st., 2021). Ostali su veliki gradovi Milano (1 349 930 st.), Napulj (Napoli, 921 142 st.), Torino (848 748 st.), Palermo (635 439 st.), Genova (561 203 st.), Bologna (387 842 st.), Firenca (Firenze, 361 619 st.), Bari (315 948 st.), Catania (301 104 st.), Verona (255 985 st.), Venecija (Venezia, 251 944 st.), Messina (221 246 st.), Padova (206 651 st.), Trst (Trieste, 199 015 st.); u gradovima živi 72% stanovnika (2023).
Gospodarstvo
Od druge polovice 1980-ih pokrenuta je intenzivna privatizacija više od polovice državne imovine, a u 1990-ima i široka decentralizacija (regije su dobile većinu ovlasti u upravljanju poljoprivrednim, industrijskim, turističkim i drugim razvojem). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2000. bila je 1144 milijarde USD, a 2008. iznosila je 2399 milijarda USD. Potom je slijedilo razdoblje stagnacije i ekonomskoga pada, pa je tako vrijednost BDP-a 2017. bila 1944 milijarde USD, a 2018. je 2084 milijarde USD; BDP po stanovniku je oko 34 490 USD (2018). U svjetskim okvirima 2017. talijansko gospodarstvo po veličini BDP-a na devetom je mjestu (na 34. prema BDP-u po stanovniku). Po vrijednosti državnih zaliha zlata (100,8 milijarda USD, 2018) Italija je na trećem mjestu u svijetu (iza SAD-a i Njemačke). U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora oko 76%, industrije 22%, a poljoprivrede 2% (2017). U poljoprivrednoj su ponudi agrumi i ostalo voće, žitarice, razno povrće, masline, meso, riba i dr. Razvijena prehrambena industrija nudi tjesteninu, sireve i ostale mliječne proizvode, maslinovo ulje, vino, likere, prerađeno voće i povrće, slatkiše, suhomesnate prozvode i dr. Italija je u Europskoj uniji među prvima po proizvodnji voća, povrća, goveđega mesa, sira i vina. Većinu ostale robne ponude daju drugi tradicionalni sektori (konfekcija, obuća, namještaj, automobili, strojevi, cigarete, petrokemija, keramika, nakit i dr.), kojima se od sredine 1990-ih intenzivnije priključuju novije proizvodnje (računala, elektroničke i telekomunikacijske opreme i dr.). Godine 2017. Italija je po industrijskoj proizvodnji, u vrijednosti od približno 413 milijarda USD, bila na 11. mjestu u svijetu. Pojedina imena marki talijanskih proizvoda globalno su poznata: FIAT, Lamborghini, Pirelli (automobilska industrija), ENI (energetika), Barilla, Ferrero (prehrambena industrija), Olivetti (informatika), Beretta (naoružanje), a najviše ih je u modnoj industriji (Benetton, Bulgari, Diesel, Dolce & Gabbana, Giorgio Armani, Gucci, Max Mara, Prada, Versace i dr.). U uslužnome sektoru značajan je turizam sa zaradom od 51,6 milijarda USD (2018). Od početka 2000-ih na financijskom je tržištu srednje i jugoistočne Europe sve veća važnost talijanskoga bankarstva i osiguranja; najveće su bankarske skupine UniCredit i Intesa Sanpaolo, a vodeća je osigurateljska kompanija Assicurazioni Generali. Italija je razmjerno siromašna svim vrstama prirodnih izvora; znatnija su nalazišta žive, potaše (kalijeva karbonata), mramora, plina, nafte i ugljena, uz bogat riblji fond. Znatan su problem velike ekonomske razlike između razvijenijega sjevera i siromašnijega juga (početkom 2000-ih trećina talijanskoga stanovništva, koje živi južno od Napulja, ostvaruje manje od 25% BDP-a). Procijenjeni je udjel sive ekonomije u BDP-u oko 17% (2017). Stopa nezaposlenosti smanjena je s 10,6% (2018), na 9,8% (početkom 2020). Doznake zaposlenih u inozemstvu iznose 9,8 milijarda USD (2017). Od 2004. ponovno raste javni dug koji 2018. iznosi 153,3% BDP-a, te postaje problematičan i u okviru Europske unije (veći je jedino javni dug Grčke od 187,6% BDP-a). U svjetskom izvozu 2017. Italija sudjeluje s 2,6% (deveto mjesto u svijetu); vrijednost je izvoza 510 milijarda USD, a uvoza 456,7 milijarda USD. Izvozi automobile i druga vozila te dijelove za njih, benzin i druge naftne derivate, kemikalije, strojeve, elektroniku, hranu (napose sir, tjesteninu, prerađenu rajčicu, maslinovo ulje, čokoladu), vino i likere, industrijsku opremu, farmaceutske proizvode, odjeću i obuću, namještaj, kavu, keramiku, oružje i dr. Najviše se uvoze automobili, nafta i plin, farmaceutski proizvodi, metali, kemikalije, elektronički uređaji, hrana, piće i dr. Prema udjelu u izvozu 2017. vodeći su partneri Njemačka (12,4%), Francuska (10,2%), SAD (9%) i Španjolska (5,2%); najviše uvozi iz Njemačke (16,3%), Francuske (8,7%), Kine (7%) i Nizozemske (5,6%). Na zemlje Europske unije odnosi se najveći dio izvoza (55,7%) i uvoza (60,2%). Od 1. I. 2002. Italija je nacionalnu valutu, liru, zamijenila eurom (u sklopu Ekonomske i monetarne unije).
Promet
Italija ima vrlo razvijenu i razgranatu cestovnu mrežu (652 148 km, od toga 7556 km autocesta, 2021) koja nadmašuje važnost željezničkih veza (od 16 832 km pruge elektrificirano je 12 232 km, 2023). Gusta mreža autocesta, osobito u sjevernom dijelu zemlje (Autostrada dei Laghi; prva u svijetu, izgrađena 1924; Autostrada del Sole, Serenissima, Adriatica i dr.), povezuje Italiju sa zapadnim i srednjoeuropskim državama. Zahvaljujući svojemu maritimnom položaju, Italija ima vrlo živ pomorski promet. Najprometnije su sjevernotalijanske luke Trst (promet 57,6 milijuna tona, 2022; s najvećim naftnim terminalom na Sredozemlju) i Genova (32,5 milijuna tona, kontejnerski terminal), slijede Ravenna (26,3 milijuna tona), Porto Foxi (20,5 milijuna tona), Venecija (20,2 milijuna tona), Gioia Tauro, Augusta, Livorno; od putničkih (kruzerskih) luka najprometnija je Civitavecchia (3,3 milijuna putnika, 2023). Transalpskim naftovodom (TAL) iz lukâ Trst i Genova nafta se transportira do rafinerija u Austriji (Schwechat) i Njemačkoj (Ingolstadt). Vrlo je živ domaći i međunarodni zračni promet; uz rimsku zračnu luku Leonardo da Vinci (29,3 milijuna putnika, 2022) veće su međunarodne zračne luke Milano (Malpensa; 21,2 milijuna putnika), Napulj, Catania, Venecija.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 eurocenta.
Povijest
Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnje Italije mogu se pratiti od starijeg i srednjega paleolitika. Prvi poznati stanovnici Italije bili su Liguri i Iliri. Njih su potkraj II. i početkom I. tisućljeća pr. Kr. potisnuli Italici (Latini, Falisci, Umbri, Osci, Samnićani). Vjerojatno u VIII. st. pr. Kr. na područje današnje srednje Italije između Arna i Tibera prodrli su Etruščani, koji su u VII. st. pr. Kr. svoju vlast proširili i na dolinu rijeke Pada te Korziku. Usporedno s njima Grci su u VIII. st. pr. Kr. kolonizirali Siciliju i južnu Italiju (Magna Graecia), a Feničani (Kartažani) Sardiniju. Već od kraja VIII. st. pr. Kr. južna Italija i Sicilija postale su, preko grčkih kolonija, veza između klasične Grčke i zapadne Europe i značajno središte grčke kulture. U V. st. pr. Kr. etrurska je država oslabila. Njezin politički slom iskoristili su Rimljani koji su, nakon oslobođenja od etrurske vlasti (510. pr. Kr.), do 272. pr. Kr. osvojili cijelu Italiju. Za punskih ratova (264. do 146. pr. Kr.), prešli su preko granica Apeninskoga poluotoka i započeli osvajati golema područja Europe, Afrike i Azije. U II. st. vlast Rima sezala je od Španjolske (Hispanije) i Britanije do Mezopotamije i od Sjevernoga mora do Egipta i Mauretanije (→ rimsko carstvo). U IV. st. prenosi se težište Rimskoga Carstva na Istok pa je Italija u sklopu Carstva izgubila svoj dominantni položaj. Nakon diobe Carstva (395), Zapadnorimsko Carstvo (od 402. s Ravennom kao prijestolnicom) sve je više slabilo zbog političkih sukoba i provala germanskih plemena. Godine 476. germanski vojskovođa Odoakar srušio je posljednjega cara Zapadnorimskoga Carstva Romula Augustula i zavladao Italijom kao namjesnik istočnorimskoga cara. Njega je 493. ubio Teodorik, koji je na području današnje Italije uspostavio Istočnogotsko Kraljevstvo. Nakon bizantsko-gotskoga rata (535–552) Italijom je zavladao bizantski car Justinijan I. Veliki. Odmah nakon njegove smrti u Italiju su provalili Langobardi (568–569). Oni su u sjevernoj Italiji uspostavili kraljevstvo (584–774), a u središnjoj i južnoj Italiji kneževine Spoleto i Benevento. Te su kneževine samo nominalno priznavale vlast langobardskoga kralja. Bizantsko Carstvo zadržalo je Liguriju, Ravenski egzarhat, Rimski dukat, grad Otranto s okolicom, Kalabriju i Siciliju. Vrhunac političke moći Langobardsko Kraljevstvo dosegnulo je za vladavine Liutpranda (712–744) i Aistulfa (749–756) koji je 751. osvojio Ravenski egzarhat i Kneževinu Spoleto. Zbog langobardskoga širenja papa Stjepan II. (752–757) zatražio je pomoć od franačkoga kralja Pipina Mlađega (Pipin Mali). On je u dva pohoda porazio Langobarde (754. i 756) i oteo im bivši Ravenski egzarhat. Njega je darovao papi kao leno, postavivši tako temelj Papinskoj Državi (Donatio Pippini). Za uzvrat mu je papa podijelio titulu patricius Romanorum. Zbog novoga pritiska Langobarda na papinski teritorij, njihovo je kraljevstvo u Italiji srušio 774. Karlo Veliki i pridružio ga franačkoj državi. Godine 800. Karlo Veliki bio je u Rimu okrunjen za rimskoga cara. Nakon podjele Franačkoga Carstva 843. u Verdunu, na području sjeverne i srednje Italije osnovano je franačko kraljevstvo u Italiji (843–962). Kada je izumrla glavna loza italskih Karolinga (875), kraljevsku su vlast stekli njihovi rođaci. Sporedna loza italskih Karolinga vladala je franačkim kraljevstvom u Italiji do 887., kada je s vlasti zbačen Karlo III. Debeli. Nakon smjene Karolinga, za kraljevsku su se vlast borili vojvoda od Spoleta i furlanski markgrof Berengar I., koji je 888. bio okrunjen za kralja. Za vladavine Berengara I. i Hugha od Arlesa (926–947) franačko kraljevstvo u Italiji raspalo se na posjede feudalaca i gradova-država, koji su samo nominalno priznavali njihovu vlast. Otada je Italija, sve do sjedinjenja u XIX. st., bila podijeljena na mnogo manjih teritorijalnih jedinica. U trgovanju s Bizantom i Arapima došlo je prvi put do jačega gospodarskog razvoja u pojedinim talijanskim gradovima. Kada je njemački kralj Oton I. Veliki osvojio sjevernu i srednju Italiju i okrunio se 962. u Rimu carskom krunom, Italija je ušla u interesno područje njemačkih vladara. Južna Italija proživljavala je drugu sudbinu. Nakon franačkog osvajanja Langobardskoga Kraljevstva, njegovim državnopravnim nasljednicima proglasili su se vojvode, poslije kneževi od Beneventa. Tijekom IX. st. njihova se država raspala zbog borbi koje su se vodile između Franaka, papa, Langobarda i Bizantskoga Carstva. Nekadašnje langobardske, bizantske i arapske posjede osvojili su od 1061. do 1091. Normani, koji su u južnoj Italiji i na Siciliji organizirali jaku državu. U prvoj polovici XII. st. normanska država doživjela je svoj najveći uspon pod Rogerom II., kraljem Obiju Sicilija (od 1130). Usporedno s usponom normanske države, u sjevernoj i srednjoj Italiji izbila je potkraj XI. st. borba za investituru između njemačko-rimskoga cara Henrika IV. i pape sv. Grgura VII., u kojoj su papu podupirali Normani i mnogi italski gradovi. U toj dugotrajnoj borbi carski autoritet sve je više padao, a ojačali su pojedini gradovi. Njemačko-rimski car Fridrik I. Barbarossa, želeći uspostaviti svoju vlast, razorio je Milano (1162), ali nakon poraza, koji mu je kraj Legnana (1176) nanijela Lombard(ij)ska liga, morao je popustiti i papi i italskim gradovima. Deset godina poslije budući njemačko-rimski car Henrik VI. oženio se kćerju normanskoga kralja Vilima II. Konstancom. Nakon smrti njezina nećaka, sicilskoga kralja Tankreda, Henrik VI. osvojio je Siciliju i okrunio se 1194. za normanskoga kralja. Cijela Italija bila je ponovno sjedinjena pod vlašću jednoga vladara. To novo jačanje carske vlasti u Italiji obnovilo je borbu između pape i njemačko-rimskoga cara Fridrika II., koju je na kraju car izgubio. Nakon pogubljenja njemačko-rimskoga cara Konradina u Napulju 1268., hohenštaufovsko carstvo u Italiji bilo je srušeno. Kraljevstvom Obiju Sicilija zavladali su 1266. Anžuvinci. Godine 1282 (Sicilska večernja) ta se država raspala na aragonsko Kraljevstvo Siciliju i anžuvinsko Kraljevstvo Napulj. Kada je 1435. izumrla talijanska loza Anžuvinaca, španjolski Aragonci osvojili su Kraljevstvo Napulj i ponovno uspostavili Kraljevstvo Obiju Sicilija (1442). U to doba gotovo cijela sjeverna i srednja Italija bila je podijeljena na niz više ili manje samostalnih gradskih republika, koje su razdirale unutrašnje borbe između suparničkih političkih struja, gvelfa i gibelina. Procvat tih gradova trajao je uglavnom od XIII. do XV. st., u doba punoga razvoja trgovine i obrta između zapadne Europe i Bliskog istoka. U svezi s manufakturnom proizvodnjom izbio je u Firenci 1378. prvi ustanak radnika u Italiji (→ ciompi). I u Papinskoj su se Državi borile za vlast jake plemićke obitelji (Orsini, Colonna), a papin autoritet sve je više opadao, osobito za avignonskoga progonstva (1309–77). Prilike su se u Papinskoj Državi sredile tek u drugoj polovici XV. st. – Renesansa je u Italiji izazvala snažan razvoj književnosti i umjetnosti, ali istodobno došlo je i do sve većeg političkog komadanja. Nepostojanje jake središnje vlasti pogodovalo je razvoju autonomnih komuna. No u međusobnim i unutrašnjim borbama pomalo su na površinu izbile pojedine patricijske obitelji, kojima su vladajuće skupine, radi zaštite, odobravale izvanredne ovlasti pa su one u svojim rukama ubrzo koncentrirale svu vlast: Visconti (1277–1447), a poslije njihovi kondotjeri Sforze (1450–1535), u Milanu; Medici u Firenci (1434–1737); Gonzage u Mantovi (1328–1707); Este u Modeni (1288 – s prekidima do 1860) i Ferrari (1471–1598). Posve samostalno razvijali su se pojedini pomorski gradovi, koji su u trgovini na Sredozemlju i Levantu imali velik udio (Amalfi do XIII. st.; Pisa, koje je pomorsku silu srušila Genova 1284; Mleci, od XI. st. gospodari Jadrana, likvidirali su 1381. pomorsko-trgovačku prevlast Genove i stekli monopol u sredozemno-levantskoj trgovini). Među feudalcima Italije isticali su se i savojski grofovi, koji su oko polovice XI. st. stekli Pijemont, a 1416. postali vojvode.
Stjecanje vlasti nad gospodarski i strateški važnom Italijom postalo je jedan od glavnih problema europske politike potkraj XV. st.; borbi za Italiju pogodovala je njezina politička razjedinjenost. U tome trenutku nastupila je Francuska, koja je svoja nastojanja za prevlašću u Europi u pitanju Italije povezivala sa zahtjevom za Napulj. No osvojeni Napulj Francuzi su napustili nakon poraza što su im ga 1504. nanijeli Španjolci (Napulj i Sicilija ostali su u vlasti Španjolske sve do početka XVIII. st.). Jače francusko uporište u Italiji ostao je samo Milano, koji je 1500. zaposjeo Luj XII. Jak otpor protiv Francuza nastojao je organizirati papa Julije II. (Sveta liga, 1511), čiju su državu ugrozili Mleci, saveznici Francuza. Borbe između Francuske i Španjolske za Italiju nastavile su se osobito u doba kada je španjolskim kraljem postao njemačko-rimski car Karlo V. Habsburgovac. Francuzi su u četiri vojne poraženi i 1559 (mir u Cateau-Cambrésisu) izgubili su sve posjede u Italiji. Time je za gotovo stoljeće i pol bilo riješeno pitanje Italije: španjolski su Habsburgovci dobili u svoje ruke velik dio Italije (Napulj, Siciliju, Sardiniju i Milano). Nove borbe počele su u početku XVIII. st., kada je u Ratu za španjolsku baštinu (1701–14) Italija bila glavno ratište. Politička slika Italije oko polovice XVIII. st. bila je znatno izmijenjena: u Napulju i na Siciliji vladali su španjolski Burbonci, koji su u sekundogenituri držali i Parmu, Piacenzu i Guastallu; Lombardija je bila u posjedu Austrije; Toskana je nakon gašenja loze Medici postala sekundogenitura austrijskih Habsburgovaca; Modenu je držala kuća Este; savojski vojvoda stekao je Kraljevstvo Sardiniju (zamijenivši je 1720. za Siciliju koju je kratko držao nakon Rata za španjolsku baštinu), a neovisna Genova prodala je 1768. nemirnu Korziku Francuskoj; Papinska Država zadržala je svoje posjede (Anconu, Bolognu, Ferraru, Lacij, Marke, Ravennu, Rimini i Umbriju); osim nekih posjeda u Italiji, Mleci su držali u svojim rukama još Istru, Dalmaciju i Jonske otoke.
Francuski revolucionarni ratovi srušili su političke institucije Italije XVIII. st. Svojom talijanskom vojnom 1796–97. mladi general N. Bonaparte trijumfirao je nad sardinskom i austrijskom vojskom i prisilio Austriju na mir u Campoformiju (1797). Francuzi su nekoliko puta prekrajali političku kartu Italije. Osvojivši austrijsku Lombardiju Bonaparte je najprije 1796. osnovao Cispadansku i Transpadansku Republiku. Već sljedeće godine sjedinio ih je u Cisalpinsku Republiku (obuhvaćala je Milano, Mantovu, Modenu, zapadni dio Mletačke Republike, Ferraru, Bolognu i Romagnu). Preimenovano 1802. u Talijansku Republiku, područje bivše Cisalpinske Republike proglašeno je 1805. Kraljevinom Italijom (priključene su joj Venecija, Istra i Dalmacija), s kraljem Napoleonom I. (okrunjen povijesnom langobardskom željeznom krunom). Osim Cisalpinske, N. Bonaparte na tlu Italije osnovao je još i Ligursku Republiku (s Genovom) 1797., Rimsku Republiku (s Papinskom Državom) 1798. i Partenopejsku Republiku (Napuljsko Kraljevstvo) 1799. Samostalne republike održale su se sve do mira u Lunévilleu (1801), nakon kojega su Francuskoj postupno izravno pripajani: Savoja i Pijemont (1802), Ligurska Republika (1805), Toskana, Parma i ostatak Papinske Države (1809). U obnovljenome Napuljskom Kraljevstvu za kralja je 1806. postavljen Napoleonov brat Joseph Bonaparte, a 1808. francuski vojskovođa J. Murat. Pod jakom zaštitom britanske flote, a izvan domašaja Francuza, ostale su samo Sardinija (pod Savojskom dinastijom) i Sicilija (pod španjolskim Burboncima). Državni poredak po francuskom uzoru, francuski građanski zakonik (Code Napoléon), agrarna i mnoge druge društvene reforme pribavili su Francuzima političku potporu. No francuski uzor i Napoleonovi ratovi potaknuli su ideju osnivanja samostalne nacionalne države, koje su se zagovornici (isprva malobrojni) počeli udruživati u tajna revolucionarna društva (npr. Karbonari). Napoleonov pad značio je i propast njegovih političkih tvorevina u Italiji (najdulje se održao J. Murat – do 1815). Bečki kongres (1815), iako je načelno poštivao obnovu nekadašnjega stanja, zapravo je sankcionirao novu podjelu zemlje: Napulj i Sicilija vraćeni su španjolskim Burboncima (1816. sjedinjeni su u Kraljevstvo Obiju Sicilija), u srednjoj Italiji uspostavljena je Papinska Država, a Kraljevstvu Sardiniji pripojena je Genova. Lombardijsko-venetsko područje pripalo je Austriji, koja je preko sekundogeniturâ kuće Habsburgȃ vladala i vojvodstvima Toskanom, Modenom i Parmom. U takvoj Italiji, koja je po C. W. L. Metternichu bila samo »geografski pojam«, najjača je bila vlast Austrije. Ona je podupirala borbu protiv sve jačega nacionalnog pokreta za oslobođenje i sjedinjene Italije (Mlada Italija). Za neuspjelih revolucija u Napulju (1820) i Pijemontu (1821) ustanici su proglašavali liberalni španjolski ustav iz 1820. U razdoblju od 1830. do 1847. niz ustanaka izbio je i na Siciliji, u južnoj Italiji, Papinskoj Državi i Pijemontu. God. 1847. C. Balbo i C. B. Cavour pokrenuli su u Torinu list Risorgimento u kojem su se zauzimali za oslobođenje i sjedinjenje Italije pod savojskom krunom (naziv lista postao je sinonimom za talijanski nacionalni pokret). Revolucionarni su pokreti bili osobito mnogobrojni u 1848. i 1849. Na glas o ustanku u Palermu 9. I. 1848 (čime su počele europske revolucije 1848–49) i ožujskoj revoluciji u Beču, digli su se Toskana, Pijemont i ostali dijelovi austrijske Italije. Revolucija je imala dvostruki karakter: građansko-revolucionarni (donose se ustavi) i borbe protiv austrijske premoći i vlasti u Italiji. Dana 22. III. 1848. Austrijanci su istjerani iz Milana i Venecije, a potom i iz Parme i Modene. Na čelu protuaustrijskog nacionalnog pokreta bio je sardinski (pijemontski) kralj Karlo Albert (1798–1849). Nakon poraza talijanske vojske kraj Custozze (25. VII. 1848) on je, dogovorno s ostalim talijanskim knezovima, započeo pregovore s Austrijom o primirju. Već ranije, u svibnju 1848., bile su ponovno ustale Sicilija i Kalabrija, a pod utjecajem G. Mazzinija i G. Garibaldija podignuti su ustanci u Veneciji i Toskani. Nakon bijega pape Pija IX., u Rimu je 9. II. 1849. proglašena Rimska Republika. Karlo Albert obnovio je ratne akcije savojske vojske, ali nakon poraza kraj Novare (23. III. 1849) morao je abdicirati u korist sina Viktora Emanuela II. (1849–78). Ulaskom francuske vojske u Rim (3. VII. 1849) pala je Rimska Republika, a kao posljednje revolucionarno uporište svladana je u kolovozu 1849. i Venecija. Osim u Pijemontu, u kojem je na snazi ostao »Statuto Albertino« (poslije prihvaćen za ustav sjedinjene Italije – na snazi do 1946), u svim talijanskim državama ukinuti su ustavi i obnovljen apsolutizam. Konačno sjedinjenje Italije provelo je građanstvo pod vodstvom savojske dinastije, uz posebno zauzimanje C. B. Cavoura (od 1852. pijemontskoga ministra predsjednika). Angažiravši Kraljevstvo Sardiniju u Krimskom ratu (1853–56), za svoje je planove uspio pridobiti francuskoga cara Napoleona III.: po ugovoru u Plombièresu (1858), za pomoć u ratu protiv Austrije, Italija će Francuskoj ustupiti Savoju i Nicu. God. 1859. talijansko-francuske snage porazile su Austrijance kraj Magente i Solferina. Mirom u Zürichu (10. XI. 1859) Austrija je Francuskoj prepustila Lombardiju. Francuzi su je, nakon održanoga plebiscita, zajedno s Toskanom, Parmom, Modenom i Romagnom predali Kraljevstvu Sardiniji u zamjenu za Nicu i Savoju. Iduće je godine Garibaldi u Napulju srušio vlast Burbonaca (»pohod tisuće«), pa je i Kraljevstvo Obiju Sicilija pripojeno Sardiniji. Kraljevina Italija proglašena je 17. III. 1861., a sardinski kralj Viktor Emanuel II. proglašen je prvim kraljem. Italija je postala ustavna monarhija, ali je iznimno visok izborni cenzus osiguravao vlast najbogatijim građansko-aristokratskim krugovima. Prijestolnicom je postao Torino. – Tako je sjedinjena cijela Italija osim Rima, koji je bio pod francuskom zaštitom, i Venecije, još uvijek u vlasti Austrije. U Austrijsko-pruskom ratu (1866) Talijani su pristali uz Pruse. Unatoč svojim porazima kraj Custozze i Visa, a zahvaljujući pruskim pobjedama i Napoleonovu posredovanju, Italija je Bečkim ugovorom o miru (1866) stekla Veneto. God. 1870., nakon povlačenja francuskih trupa za Francusko-njemačkog rata, dobila je i Rim s ostatcima Papinske Države. Nakon toga prijestolnicom Italije postao je Rim. Na prijestolje je došao Umberto I. (1878–1900). – Nakon Bečkoga mira 1866. započeo je u Italiji djelovati pokret za pripojenje »matici zemlji« preostalih navodnih ili stvarnih talijanskih krajeva pod austrijskom upravom (→ iredenta). Nakon sjedinjenja Italija se postupno razvijala u veliku silu; oslonivši se na Trojni savez (s Njemačkom i Austro-Ugarskom, 1882), ona je nastojala steći i kolonijalne posjede. U ratu s Etiopijom (1889–96) osvojila je Eritreju i Somaliju, ali se protektorata nad Etiopijom morala odreći kada su je Etiopljani porazili kraj Aduwe (1896). Umberta I. naslijedio je Viktor Emanuel III. (1900–44). Talijansko-francuskim sporazumom o Maroku (1900), Maroko je ušao u francusku, a Tripoli u talijansku interesnu sferu. Nakon rata protiv Osmanskoga Carstva (1911–12) Talijani su anektirali Tripoli i Cirenaiku u Africi i zaposjeli Dodekanez u Egejskome moru. Premda je na početku I. svjetskog rata proglasila neutralnost, unatoč savezništvu s Njemačkom i Austro-Ugarskom, Italija je 26. IV. 1915. potpisala s Velikom Britanijom, Rusijom i Francuskom tajni Londonski ugovor, koji joj je jamčio teritorijalno proširenje kolonijalnih posjedâ i ostvarenje njezinih aspiracija na istočnoj obali Jadrana. Dana 23. V. 1915. objavila je rat Austro-Ugarskoj, a 28. VIII. 1916. i Njemačkoj. Ono što u ratu nije osigurala vojnim uspjesima (bitke na Soči, poraz kraj Kobarida), Italija je stekla mirovnim ugovorom u St. Germain-en-Laye (1919) i ugovorom s Kraljevinom SHS u Rapallu (1920). Pripao joj je južni Tirol do Brennera, Istra s Trstom, Slovensko primorje s Goricom, dio Kranjske, zatim otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i neki drugi manji otoci te Zadar s bližom okolicom; Rijeka je proglašena slobodnom državom, ali je poslije (1924) i ona pripojena Italiji. Bojeći se socijalne revolucije, koja je prijetila zbog gospodarske krize i inflacije, talijansko građanstvo i veleposjednici podupirali su fašistički pokret (→ fašizam), kojega su prvi borbeni odredi osnovani već 1919. Predvođeni B. Mussolinijem, fašisti su god. 1922. izveli državni udar (»pohod na Rim«) i, oslonivši se na Savojsku dinastiju, preuzeli vlast, razbijali radničke udruge i proganjali Komunističku partiju (osnovana 1921., pod vodstvom A. Gramscija), a zatim i Socijalističku, pod vodstvom F. Turatija i P. Nennija. Sva vlast u državi i u strukovnim udrugama prešla je u ruke članova fašističke stranke na čelu s duceom Mussolinijem, koji je 1925. prigrabio diktatorske ovlasti; Veliko fašističko vijeće (osnovano 1928) bilo je samo savjetodavni organ. Time je uspostavljena otvorena diktatura. God. 1929. Mussolini je sklopio Lateranski ugovor i konkordat s Vatikanom kojim je Italija priznala neovisnu državu Vatikan. God. 1934. u Veneciji su se prvi put sastali B. Mussolini i A. Hitler te započeli suradnju. Potkraj iste godine izbili su i prvi pogranični sukobi s Etiopijom. God. 1935. talijanske oružane snage upale su u Etiopiju, 1936. izvršena je njezina aneksija (spojena s Eritrejom i talijanskom Somalijom u Talijansku Istočnu Afriku), a Viktor Emanuel III. proglasio se carem Etiopije. God. 1936. s Njemačkom je stvorila Osovinu Berlin–Rim. Obje vlade priznale su i potpomagale vladu generala F. Franca u Španjolskoj. U duhu osovinske politike Italija je pristupila Paktu antikominterne i istupila iz Lige naroda (1937). U travnju 1939. talijanske snage zaposjele su Albaniju (Viktor Emanuel III. proglašen je kraljem Albanije).
Nakon osvajačkih i intervencionističkih operacija u Etiopiji, Španjolskoj i Albaniji, faš. Italija, kao jedan od glavnih partnera Osovine, ušla je u II. svjetski rat 10. VI. 1940. napadom na već poraženu Francusku i objavom rata Velikoj Britaniji. S Njemačkom i Japanom 27. IX. 1940. potpisala je Trojni pakt. Njezina armija od približno 300 000 vojnika u istočnoj Africi postigla je od srpnja do studenog 1940. prve uspjehe protiv mnogo slabijih britanskih snaga. Napadom na Grčku 28. X. 1940. uplela se u dugotrajne i neuspješne borbe na Balkanu. Britanska protuofenziva u Africi (prosinac 1940 – veljača 1941) zadala je talijanskim postrojbama poraz i prisilila ih na povlačenje: Italija je izgubila Cirenaiku, a zarobljeno je oko 130 000 talijanskih vojnika. Zbog toga je zatražila pomoć Nijemaca. Kako bi ojačali položaj talijanske vojske i situaciju u Sredozemlju izmijenili u korist Osovine, Nijemci su potkraj 1940. uputili u Italiju zračne snage, a u veljači 1941. iskrcali u Libiji svoje trupe pod zapovjedništvom E. Rommela. Do polovice svibnja 1941. Italija je izgubila Eritreju, Etiopiju i Britansku Somaliju. Talijani su se održali još jedino u području Gondar. Talijanska flota odlučno je poražena 28. III. 1941. u bitki kraj Rta Matapana, što je učvrstilo savezničku pomorsku prevlast na Sredozemlju. Neuspjeh rata protiv Grčke doveo je do njemačke intervencije i na Balkanu. – U Travanjskome ratu 1941. u Kraljevini Jugoslaviji sudjelovale su i talijanske snage, pa je Italija ponovno proširila svoje istočne granice; dobila je južni dio Slovenije, dio Hrvatskoga primorja i veći dio Dalmacije. U NDH kraljem je trebao postati talijanski princ, vojvoda Aimone od Spoleta (Tomislav II.). – U prvoj polovici 1942. Talijani su na Istočno bojište uputili jednu svoju armiju, a stalno su slali pojačanja na područje bivše Kraljevine Jugoslavije. Nakon niza talijanskih poraza, Nijemci su preuzeli vodstvo njemačko-talijanskih operacija protiv Britanaca u Africi te osvojili Libiju i prešli granicu Egipta. U prvoj polovici studenoga 1942. uslijedilo je savezničko iskrcavanje u sjeverozapadnoj Africi. Italija je izgubila Cirenaiku i Libiju. Napokon, poražena u Tunisu u prvoj polovici svibnja 1943., ona je bila potpuno izbačena iz Afrike. Iskrcavanje Saveznika na Siciliji 10. VII. 1943. značilo je početak kraja otpora fašističke Italije. Uskoro je otpočelo zračno bombardiranje Italije.
U samoj Italiji jačale su protufašističke snage. Veliko fašističko vijeće oduzelo je 24/25. VII. 1943. Mussoliniju vrhovno zapovjedništvo i predalo ga kralju. Mussolini je uhićen i interniran. Nova vlada maršala P. Badoglia potpisala je 3. IX. i objavila 8. IX. 1943. kapitulaciju talijanskih oružanih snaga. Sa Sicilije su savezničke snage prodrle u Kalabriju i Apuliju i stvorile mostobran kod Salerna (9. IX. 1943); istodobno su u sjeverni dio Italije ušle nove njemačke snage. Nijemci su zaposjeli Rim (10. IX. 1943) i oslobodili Mussolinija (12. IX. 1943), koji je u sjevernom dijelu Italije, pod kontrolom Nijemaca, osnovao 18. IX. 1943. Talijansku Socijalnu Republiku sa sjedištem u gradiću Salò, na Lago di Garda (Republika Salò). Dana 13. X. 1943. Badogliova vlada objavila je rat Njemačkoj i od tada su se talijanske postrojbe borile zajedno sa savezničkima. U sjevernoj Italiji borbu su pomagale skupine Pokreta otpora, koje su se u siječnju 1944. sjedinile u Komitet narodnog oslobođenja. U polovici 1944. Badoglio je odstupio, a I. Bonomi formirao koalicijsku vladu u koju su ušli i komunisti (P. Togliatti). Borbe u Italiji trajale su sve do 29. IV. 1945. Istodobno se raspala Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika, a Mussolinija su sa skupinom suradnika, pri pokušaju bijega preko granice, uhvatili talijanski gerilci i strijeljali (28. IV. 1945).
Nakon završetka II. svjetskog rata, u lipnju 1945. Komitet nacionalnog oslobođenja stvorio je koalicijsku vladu; premijer je bio Ferrucio Parri, a od prosinca 1945. A. De Gasperi. Nakon izbora u ožujku i travnju 1946. najutjecajnije su stranke postale Kršćanska demokracija (DC), Talijanska socijalistička stranka proleterskoga jedinstva (PSIUP) i Talijanska komunistička partija (PCI); 1946. premijer koalicijske vlade ponovno je bio De Gasperi (iz DC-a). Viktor Emanuel III. abdicirao je u korist sina Umberta II. (9. V. 1946), a na temelju referenduma proglašena je republika (18. VI. 1946). Predsjednikom je postao E. De Nicola, a nakon donošenja novog ustava (1948) L. Einaudi. Pariškim mirovnim ugovorom (10. II. 1947) Italija se odrekla posjeda i okupiranih područja na istočnoj obali Jadrana (Trst je postao dijelom slobodnog teritorija Trsta /STT/, do podjele 1954); izgubila je kolonije (Libiju, Eritreju i Talijansku Somaliju), Grčkoj je ustupila Dodekaneze, a Francuskoj manji teritorij u alpskom pograničju (regiju Briga-Tenda i područje oko Mont Cenisa). Početkom 1947. došlo je do rascjepa među socijalistima (PSIUP) pa je nastalo nekoliko socijalističkih stranaka (pojedine su sudjelovale u nekim vladama premijera De Gasperija, koji je bio na vlasti do 1953). God. 1949. Italija je bila među osnivačima NATO-a, a 1951. sudjelovala je u stvaranju Europske zajednice za ugljen i čelik (od 1957. EEZ); 1955. postala je članicom UN-a. Tijekom 1953–63. promijenilo se deset premijera iz redova DC-a; više puta premijeri su bili A. Fanfani (1954., 1958–59., 1960–63) i A. Segni (1955–57., 1959–60). Znatan ekonomski razvoj udvostručio je nacionalni dohodak (tijekom 1952–62) i pokrenuo seobe iz siromašnijega juga Italije prema sjeveru (posebno u tzv. industrijski trokut između Milana, Torina i Genove, kao vodećih privrednih središta). Dugotrajan politički problem bio je status Južnoga Tirola (→ alto adige), priznatog Italiji 1946. sporazumom s Austrijom. God. 1969. Italija je donijela tzv. paket mjera za Južni Tirol, radi ostvarivanja samouprave (višegodišnji pregovori s regionalnim vlastima zaključeni su 1992). S Jugoslavijom je Italija sporazumno razgraničila Slobodni Teritorij Trsta (1954), jadranski epikontinentski pojas (1968) i teritorijalno more u Tršćanskom zaljevu (1975); Osimskim sporazumima iz 1975 (ratificiranima 1977) riješena su sporna granična, imovinska i druga međudržavna pitanja. Od kraja 1960-ih postao je izraženiji politički terorizam. Eksplozija u banci u Milanu, u prosincu 1969 (sa 16 poginulih i stotinjak ranjenih), bila je prva veća teroristička akcija; pripisuje se neofašističkim organizacijama (njihovom se akcijom smatra i eksplozija na kolodvoru u Bologni 1980., s 85 mrtvih i oko 200 ranjenih). Selektivni terorizam primjenjivale su ekstremne ljevičarske skupine (Crvene brigade, Prva linija i dr.). Do 1983. održala se politička prevlast DC-a, s čestim koalicijskim vladama. Iz redova DC-a tijekom 1963–83. premijeri su više puta bili G. Leone (1963., 1968), A. Moro (1963–68., 1974–76), Mariano Rumor (1968–70., 1973–74) i G. Andreotti (1972–73., 1976–79). U koalicijskim vladama pod vodstvom DC-a sudjelovale su pojedine stranke ljevice, ali ne i Talijanska komunistička partija (PCI), unatoč znatnoj biračkoj potpori i političkom utjecaju. God. 1973. lider PCI-a E. Berlinguer predložio je tzv. povijesni kompromis, tj. suradnju s DC-om i ostalim demokratskim strankama (na izborima 1976. PCI je dobila 34% glasova, a DC 38%). Polovicom 1977. komunisti i demokršćani dogovarali su političku suradnju, uz protivljenje ekstremnih ljevičarskih i desničarskih krugova. Slabljenje političkog utjecaja PCI-a podupirale su i SAD radi održavanja svoje vojne i druge prisutnosti u Italiji te radi suzbijanja komunističkog pokreta u zapadnoeuropskim zemljama (tzv. eurokomunizam). Pošto su Crvene brigade u ožujku 1978. otele lidera DC-a A. Mora i ubile ga u svibnju 1978., Italija je bila u političkoj krizi. Predsjednik države G. Leone (DC) u lipnju 1978. odstupio je s položaja zbog korupcije; za novoga predsjednika izabran je (do 1985) socijalist A. Pertini, koji je stekao veliku popularnost. Na prijevremenim izborima 1979. najviše je glasova osvojio DC (oko 38%) te PCI (oko 30%); F. Cossiga (DC) formirao je (1979) koalicijsku vladu od demokršćana, socijaldemokrata i liberala (1980-ih u koalicijskim su vladama sudjelovali i republikanci te socijalisti). God. 1980. novo konzervativno vodstvo DC-a bilo je nesklono političkim dogovorima s komunistima, a potom je i PCI odustao od politike tzv. povijesnoga kompromisa te pokušavao surađivati sa strankama ljevice. Tijekom 1979–92. većina je premijera bila iz DC-a; 1981–82. premijer je bio Giovanni Spadolini iz Talijanske republikanske stranke (PRI), a 1983–87. B. Craxi iz Talijanske socijalističke stranke (PSI). Tijekom 1980-ih terorizam je uglavnom suzbijen (1969–86. bilo je oko 14 600 terorističkih napada s 415 mrtvih i 1180 ranjenih). Znatna prijetnja društvenoj stabilnosti ostao je organizirani kriminal. God. 1981. pad vlade izazvalo je otkriće urotničke skupine s više od 900 članova (navodno masonske lože P2, u kojoj su bili pojedini ministri, političari, šefovi obavještajnih službi, vojni zapovjednici i dr.). U rujnu 1982. ubijen je prefekt Palerma, general Carlo Alberto Dalla Chiesa, koji je nakon uspješnoga vođenja protuterorističkih akcija bio zadužen za borbu protiv mafije (potkraj 1987. u Palermu su osuđena 342 mafijaša). Raširena korupcija u političkim krugovima razotkrivena je 1992 (u akciji Čiste ruke) pa su pojedini stranački lideri (socijalista, republikanaca i dr.) odstupili s položaja. Od početka 1990-ih, s raspadom Jugoslavije, desničarske i neofašističke stranke obnovile su zahtjeve za revizijom Osimskih sporazuma i pretenzije na Istru, Rijeku i Dalmaciju. Uz potporu organizacija talijanskih izbjeglica nakon II. svjetskog rata (esuli), te je zahtjeve isticao desničarski Talijanski socijalni pokret (MSI); polovicom 1990-ih reorganiziran je u Nacionalni savez (NA). U prvoj polovici 1990-ih reorganizirale su se komunistička i demokršćanska stranka; PCI (1991) je postao Demokratska stranka ljevice, a DC (1993) Talijanska narodna stranka. Na izborima 1994. pobijedila je koalicija desnih stranaka, a premijerom je postao S. Berlusconi (lider stranke Naprijed Italijo). Na izborima 1996. pobijedila je koalicija lijevog centra Maslina: 1996–98. premijer je bio nestranački kandidat R. Prodi, a 1998–2000. socijaldemokrat M. D’Alema (iz Demokratske ljevice). Tijekom 1990-ih Italija je u okviru EU-a i NATO-a sudjelovala u smirivanju rata u Hrvatskoj i BiH; 1997. vodila je međunarodne vojne snage u humanitarnoj akciji u Albaniji (suočena je s porastom ilegalnog useljivanja, posebno prekomorskim putem iz Albanije); 1999. podupirala je zrakoplovne napade NATO-a na SR Jugoslaviju (znatnim su se dijelom izvodili iz baze kraj Aviana). Otkako je stranka Sjeverna liga 1996–97. pokušala izboriti neovisnost devet sjevernih regija, nazvanih Padanija, postao je izraženiji problem decentralizacije (ublažen je prijenosom pojedinih državnih ovlasti na regionalne razine od kraja 2001). Na izborima u svibnju 2001. pobijedila je koalicija desnih stranaka, nazvana Kuća slobode (najutjecajnije su u njoj Naprijed Italijo i Nacionalni savez, potom Sjeverna liga i dr.); za premijera je izabran (2001) S. Berlusconi. U ožujku 2002. u Rimu je protiv vladine socijalne politike prosvjedovalo oko dva milijuna demonstranata (protiveći se i terorizmu, obnovljenom ubojstvom vladina suradnika). Berlusconi je bio premijer do 2006. i ponovno 2008–11 (predvodio je koaliciju desnih stranaka). Nakon njegove ostavke premijer je bio Mario Monti (2011–13). Na parlamentarnim izborima u veljači 2013. nijedan stranački savez nije dobio većinu, što je otežalo formiranje vlade; iz redova Demokratske stranke premijer je bio Enrico Letta (2013–14), a od veljače premijer je Matteo Renzi. Od 2006. predsjednik je Giorgio Napolitano (reizabran 2013). Nakon neuspjeha na referendumu o ustavnoj reformi u prosincu 2016. premijer Renzi dao je ostavku; potom je premijerski položaj preuzeo Paolo Gentiloni (2014–16. ministar vanjskih poslova). Na izborima u ožujku 2018. većinu u parlamentu osvajaju desne i populističke stranke (Sjeverna liga, Pokret 5 zvijezda, Naprijed Italijo), a izbor premijera i vlade ponovno je otežan. Nakon kraće političke krize predsjednik republike Sergio Mattarella (na položaju od 2015) početkom lipnja 2018. podupro je predloženi sastav vlade i premijera Giuseppea Contea koji je sastavio koalicijsku vladu Pokreta 5 zvijezda i Lige. U kolovozu 2019. došlo je do vladine krize (Liga napušta vladu) te Conte sastavlja novu vladu Pokreta 5 zvijezda i stranaka lijevog centra i ljevice. Od listopada 2020. Italija je suočena s teškim ekonomskim i uopće društvenim posljedicama epidemije bolesti COVID-19; do siječnja 2021. imala je 2,7 milijuna oboljelih i oko 93 360 umrlih (po širenju bolesti i brojnosti žrtava među najteže je pogođenim zemljama u svijetu). Pod tim se pritiskom, a napose zbog razilaženja oko načina korištenja europskih financijskih sredstava predviđenih za oporavak, koalicijska vlada raspala u siječnju 2021. Kao novi premijer potporu je dobio Mario Draghi (2011–19. bio je guverner Europske središnje banke); on je sredinom veljače 2021. sastavio koalicijsku vladu koju podržavaju gotovo sve parlamentarne stranke. Na izborima u rujnu 2022. pobijedio je savez stranaka desnice i desnoga centra; relativnu zastupničku većinu osvaja stranka Braća Italije (osnovana potkraj 2012) predsjednica koje Giorgia Meloni postaje premijerka na čelu koalicijske vlade (22. X. 2022).
Hrvatsko iseljeništvo
Seljenje Hrvata u Italiju započelo je u XIII. st., no njihove pretežito trgovačke naseobine s vremenom su nestale i ostavile samo tragove u pokrajinama Marche, Abruzzi, Matera, Avellino, Salerno, Brindisi i Foggia. Prve veće skupine koje su se trajno očuvale stigle su u pokrajine Abruzzi i Molise u XV. i XVI. st. zbog osmanskog pritiska. One su se konstituirale kao hrvatska nacionalna manjina pod nazivom moliški (molizanski) Hrvati. Izbjeglice iz Slavonije i Dalmacije smješteni su od sredine XV. st. u gostinjac i bolnicu, koja je s vremenom prerasla u Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima u Rimu, središnju ustanovu oko koje su se okupljali Hrvati u Italiji. Za osmanskih osvajanja dio Hrvata iselio se u Mletke, gdje su dugo vremena postojale hrvatske naseobine; nakon njih su ostali mnogobrojni toponimi, od kojih je najpoznatiji Riva dei Schiavoni. God. 1451. pretežito hrvatski trgovci osnovali su bratovštinu sv. Jurja i Tripuna, koja je imala veliku ulogu u očuvanju njihova kulturnog identiteta. U XIX. i na početku XX. st., vezano uz razvoj pomorskoga gospodarstva, u Trst su se useljavali mnogobrojni Hrvati. Pretpostavlja se da je prije I. svjetskog rata u Trstu živjelo oko 10 000 Hrvata, koji su imali razvijen društveni život, a posebno su mjesto zauzimali Slavjanska čitaonica, Hrvatska štedionica te novine Pučki prijatelj i Naša sloga. Nakon II. svjetskog rata među optantima i izbjeglicama iz hrvatskih krajeva koji su do tada bili u sastavu Italije nalazio se, uz Talijane, i znatan broj Hrvata, koji su u poslijeratnome razdoblju reemigrirali u druge zemlje ili izgubili nacionalni identitet. U posljednjim desetljećima XX. i na početku XXI. st. u Italiji borave Hrvati kao ekonomski, odnosno sezonski migranti. Računa se da je za vrijeme Domovinskoga rata i nakon njega u talijanskom turizmu sezonski zaposleno oko 30 000 hrvatskih građana. Hrvati u Italiji organizirali su svoje zajednice u Trstu, Milanu i Rimu, a one su se 2001. udružile u Savez zajednica Hrvata u Italiji sa sjedištem u Rimu.
Politički sustav
Po Ustavu od 22. XII. 1947 (na snazi od 1. I. 1948., uz mnogobrojne dopune i izmjene), Italija je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike, koji mora biti star najmanje 50 godina, šef je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga te nadzire ustavni poredak. Mandat mu je sedam godina (bez ograničenja u broju mandata); bira ga izborni kolegij koji čine svi zastupnici i senatori, po tri predstavnika regionalnih vijeća i jedan predstavnik vijeća autonomne regije Valle ďAosta. Predsjednik proglašava zakone te ih može vratiti parlamentu na ponovno razmatranje, a, u određenim uvjetima, može raspustiti parlament. Predsjednik republike imenuje predsjednika Vijeća ministara (vlade), nakon konzultacija s predsjednicima parlamentarnih domova i vođama parlamentarnih stranaka te, na njegov prijedlog, ministre. Nakon imenovanja, vlada mora dobiti povjerenje Parlamenta kojemu je i odgovorna za svoj rad. Vijeće ministara obavlja izvršnu vlast; predsjednik Vijeća rukovodi općom politikom vlade te održava jedinstvo njezina političkog usmjerenja usklađujući djelatnost ministara. Zakonodavna vlast pripada dvodomnomu Talijanskom parlamentu (Parlamento Italiano), koji tvore Zastupnički dom (Camera dei Deputati) i Senat (Senato della Repubblica); domovi imaju jednake i ravnopravne ovlasti. Zastupnički dom ima 400 zastupnika biranih na općim, izravnim i tajnim izborima (147 u jednomandatnim izbornim jedinicama relativnom većinom, 245 u višemandatnim izbornim jedinicama razmjernim sustavom, dok 8 biraju državljani izvan Italije). Senat ima izborne senatore kojih je 200 te doživotne (bivši predsjednici republike kao senatori po pravu te imenovani). Od izbornih, 74 se bira u jednomandatnim izbornim jedinicama relativnom većinom, 122 u višemandatnim izbornim jedinicama razmjernim sustavom, dok četiri biraju državljani izvan Italije. Predsjednik republike nakon isteka predsjedničkoga mandata postaje doživotnim senatorom; on ima pravo imenovati do pet doživotnih senatora iz redova uglednih građana koji su se istaknuli društvenim, znanstvenim, umjetničkim i književnim radom. U svakoj se regiji na izravnim izborima bira najmanje sedam senatora, osim regija Molise, koja bira dva, i Valle d’Aosta, koja bira jednoga senatora. Aktivno biračko pravo imaju državljani s navršenih 18 godina; zastupnici moraju imati najmanje 25, a senatori najmanje 40 godina. Referendumi se mogu održati na prijedlog najmanje 500 000 birača ili pet regionalnih vijeća da bi se ukinuo pojedini zakon (ili njegove pojedine odredbe), ili kao ustavni referendumi, na zahtjev istih predlagača ili petine članova bilo kojeg doma parlamenta, da bi se odobrio pojedini ustavni zakon (amandman), ako ga parlament nije izglasao dvotrećinskom većinom. Ustavni sud (Corte Costituzionale) ocjenjuje ustavnost zakona i rješava sukobe između države i regija. Ima 15 sudaca, od kojih trećinu imenuje predsjednik republike, trećinu parlament, a trećinu najviši redoviti i upravni sudovi. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni kasacijski sud, apelacijski sudovi, tribunali, kazneni sudovi, radni sudovi i mirovni sudovi. Državno vijeće (Consiglio di Stato), upravni tribunali i Računski sud (Corte dei Conti) čine upravno sudstvo. Visoko pravosudno vijeće (Consiglio Superiore della Magistratura) najviša je sudbena vlast u državi, imenuje suce, a predsjeda mu predsjednik republike. Država je podijeljena na 15 regija (Abruzzo, Apulija, Basilicata, Kalabrija, Kampanija, Emilia-Romagna, Lazio, Ligurija, Lombardija, Marche, Molise, Pijemont, Toskana, Umbrija, Veneto) i pet autonomnih regija koje imaju poseban oblik šire autonomije: Sicilija, Sardinija, Valle d’Aosta, Friuli-Venezia Giulia te Trentino-Alto Adige koji se sastoji od dvije autonomne provincije koje su preuzele većinu regionalnih ovlasti (Trento i Bolzano). Regije imaju vijeća s mandatom od pet godina kao predstavnička tijela sa zakonodavnim ovlastima, dok izvršna vlast pripada predsjednicima regija koji se biraju neposredno i regionalnim vladama kojima oni predsjedaju. Regije se dalje dijele na provincije, zajednice općina ili metropolitanske gradove kao lokalne jedinice druge razine te na općine kao jedinice treće razine. Nacionalni praznik: Dan Republike, 2. lipnja (1946).
Političke stranke
Liga (Lega, službeno Liga za premijera Salvinija – Lega per Salvini premier) stranka je desnice. Nastala je 1991. udruživanjem nekoliko regionalističkih stranaka (od kojih je najznačajnija bila Lombardijska liga koju je 1982. osnovao Umberto Bossi), prvo kao njihova konfederacija, a od 1992. kao jedinstvena stranka pod imenom Sjeverna liga (Lega Nord). Zauzima se za federalizaciju zemlje (povremeno je tijekom druge polovice 1990-ih prijetila odcjepljenjem sjevernih talijanskih regija). Bossi je vodio stranku, koja je sudjelovala u koalicijskim vladama 1994–96., 2001–06. i 2008–11., do 2012., a od kraja 2013. vođa je stranke Matteo Salvini (2018–19. ministar unutarnjih poslova i zamjenik premijera, od 2022. ministar infrastrukture i mobilnosti te zamjenik premijerke) pod vodstvom kojega izrazitije zauzima tzv. suverenističke pozicije (protivljenje nadnacionalnoj prevlasti Europske unije) te 2018. uzima sadašnji naziv. Na izborima iste godine osvaja drugo mjesto po broju zastupnika te ponovno sudjeluje u koalicijskoj vladi (s Pokretom 5 zvijezda, do 2019). Na izborima 2022. sudjeluje u koaliciji desnoga centra (s Braćom Italije, Naprijed, Italijom i nekim manjim strankama) te osvaja treće mjesto po broju zastupnika (približno izjednačena s Demokratskom strankom koja je na drugome mjestu). Članica je Stranke identiteta i demokracije. Naprijed, Italija (Forza Italia – akronim FI), osnovana 1994., stranka je desnoga centra koje je osnivač i vođa Silvio Berlusconi. Na izborima 1994. vodi pobjedničku koaliciju desnih stranaka (sa Sjevernom ligom, Nacionalnim savezom i manjim strankama), te Berlusconi postaje premijer (do 1995). Nakon izbora 1996. stranka je u oporbi do izbora 2001., kada ponovno s koalicijom desnice dolazi na vlast (Berlusconi je premijer 2001–06). Pošto je zajednička lista FI i Nacionalnog saveza na izborima 2008. osvojila relativnu zastupničku većinu, Berlusconi ponovno postaje premijer (do 2011), a dvije se stranke 2009. ujedinjuju u jedinstvenu stranku Narod slobode (Il Popolo della Libertà) koja je postojala do izbornoga poraza 2013., od kada FI ponovno djeluje samostalno. Nakon izbora 2018. isprva je u oporbi, ostaje među vodećim parlamentarnim strankama (četvrta po broju zastupnika, približno izjednačena s Demokratskom strankom na trećem mjestu). Na izborima 2022. u koaliciji je desnoga centra (s Braćom Italije, Ligom i manjim strankama) te osvaja peto mjesto po broju zastupnika i ponovno ulazi u vladu. Članica je Europske pučke stranke. Demokratska stranka (Partito Democratico – akronim PD) stranka je lijevoga centra, osnovana 2007. ujedinjenjem Demokrata ljevice i Tratinčice te manjih stranaka. Stranku je predvodio Romano Prodi (premijer 1996–98. i 2006–08; predsjednik PD-a 2007–08). Nakon izbora 2008. PD je bio u oporbi, a na izborima 2013. u pobjedničkoj je koaliciji (osvaja relativnu zastupničku većinu) te sudjeluje u vlasti do izbora 2018. Od 2013. do 2018. stranku je predvodio Matteo Renzi (premijer 2014–16). Sergio Mattarella, jedan od osnivača PD-a, izabran je 2015. za predsjednika republike (reizabran 2022), a demokratski su premijeri bili i Enrico Letta (2013–14) te Paolo Gentiloni (2016–18). Nakon izbora 2018. PD ostaje među vodećim parlamentarnim strankama (treća po broju zastupnika, iza Pokreta 5 zvijezda i Lige), prvo u oporbi te ponovno u vladi 2019–22. Od 2021. stranački je vođa bivši premijer E. Letta. Nakon izbora 2022., na kojima je predvodila koaliciju lijevoga centra, stranka je vodeća u oporbi (druga po broju zastupnika). Članica je Progresivnog saveza i Stranke europskih socijalista. Pokret 5 zvijezda (Movimento 5 Stelle – akronim M5S) osnovan je 2009. kao populistička stranka koja se protivi političkom establišmentu i zauzima se za izravnu demokraciju. Osnivač stranke, komičar Beppe Grillo, predvodio ju je do 2017. U parlamentu je bila druga stranka po zastupljenosti nakon izbora 2013 (iza Demokratske stranke), a prva nakon izbora 2018., od kada je sudjelovala u koalicijskim vladama, prvo s Ligom, potom od 2019. s Demokratskom strankom te u širokoj koalicijskoj vladi 2021–22. Tijekom 2017–20. stranku je vodio Luigi Di Maio (2018–19. ministar rada, socijalne politike i gospodarskog razvitka te zamjenik premijera, 2019–22. ministar vanjskih poslova). Od 2021. stranku vodi Giuseppe Conte (kao neovisni kandidat bio je premijer 2018–21). Na izborima 2022. osvaja četvrto mjesto po broju zastupnika (iza Braće Italije, Demokratske stranke i Lige) i prelazi u oporbu. Braća Italije (Fratelli d’Italia – akronim FdI) stranka je desnice koju su potkraj 2012. osnovali pripadnici desnoga krila tadašnje stranke Narod slobode, ranije članovi Nacionalnoga saveza. Na izborima sudjeluje u koaliciji desnoga centra; od 2013. u parlamentu je imala nekoliko zastupnika, uspješnija je na izborima 2018 (peta po broju zastupnika), a na izborima 2022. osvaja relativnu zastupničku većinu i potom predvodi vladu. Giorgia Meloni, jedna od osnivača stranke, na njezinu je čelu od 2014; ministrica za mlade bila je 2008–11., a premijerka je od 2022.
Od stranaka koje su djelovale do kraja XX. st. najveći broj mandata osvajale su: Kršćanska demokracija (Democrazia Cristiana – akronim DC), osnovana 1943., bila je vodeća talijanska stranka od kraja II. svjetskoga rata do početka 1990-ih, okosnica svih vladinih koalicija u razdoblju 1945–94. Njezin je osnivač bio Alcide De Gasperi (premijer 1945–53), a uz njega iz redova demokršćana najviše su puta premijeri bili Amintore Fanfani (1954., 1958–59., 1960–63., 1982–83., 1987), Aldo Moro (1963–68., 1974–76) i Giulio Andreoti (1972–73., 1976–79., 1989–92), dok su demokršćanski predsjednici republike bili Giovanni Gronchi (1955–62), Antonio Segni (1962–64), Giovanni Leone (1971–78), Francesco Cossiga (1985–92) i Oscar Luigi Scalfaro (1992–99). Stranka je imala velik broj frakcija, od kršćanske ljevice do konzervativnoga krila. Pod pritiskom korupcijskih afera 1994. se raspala; veći je dio obnovio Talijansku narodnu stranku (Partito Popolare Italiano – akronim PPI; djelovala je ranije, 1919–26). PPI je s Demokratskom strankom ljevice (PDS) i manjim strankama lijevoga centra 1996. sudjelovao na izborima u koaliciji Maslina, potom bio na vlasti 1996–2001., a 2001. ujedinio se s manjim strankama centra i lijevoga centra u Tratinčicu (La Margherita) koja se pak s Demokratima ljevice ujedinila 2007. u Demokratsku stranku. Talijanska komunistička stranka (Partito Comunista Italiano – akronim PCI), osnovana 1921., bila je stranka ljevice. Bila je vodeća u otporu fašističkomu režimu, a nakon njegova sloma sudjelovala je u prvim poslijeratnim vladama (1944–47) te je bila važan sudionik u donošenju ustava (1948). Od izbora 1948. bila je glavna oporbena stranka, a ostala je politički utjecajna do kraja 1980-ih (najveći izborni uspjeh postigla je 1976); 1972–84. PCI je predvodio Enrico Berlinguer pod čijim je vodstvom zastupala tzv. eurokomunizam. Reorganizirana je 1991., uz odcjepljenje lijevoga krila, u Demokratsku stranku ljevice (Partito Democratico della Sinistra – akronim PDS) iz koje su 1998. nastali Demokrati ljevice (Democratici di Sinistra – akronim DS), tada vodeća stranka lijevoga centra. PDS, odn. DS je 1994–2007. vodio Massimo DʼAlema (premijer 1998–2000), a iz redova stranke predsjednik republike bio je Giorgio Napolitano (2006–15). Na izborima 1996. ta je stranka bila na čelu koalicije lijevih stranaka Maslina (sudjeluje u vlasti 1996–2001), a nakon povratka na vlast na izborima 2006., ujedinila se 2007. s Tratinčicom u Demokratsku stranku. Talijanska socijalistička stranka (Partito Socialista Italiano – akronim PSI), osnovana 1892., bila je stranka ljevice. Jedna je frakcija 1921. sudjelovala u osnivanju Talijanske komunističke stranke, a i socijalisti su se aktivno suprotstavljali fašizmu. Nakon II. svjetskoga rata surađuju s komunistima, zbog čega dolazi do rascjepa 1947. i 1949. nakon kojih desno krilo osniva Talijansku socijaldemokratsku stranku (PSDI). Socijalisti su od 1963. često sudjelovali u koalicijskim vladama s demokršćanima i manjim strankama centra. Vođa PSI-ja najdulje je bio Pietro Nenni (1933–39., 1943–45. i 1949–63), a predsjednik republike iz socijalističkih redova bio je Alessandro Pertini (1978–85; prethodno je bivši socijalist, a poslije vođa socijaldemokrata Giuseppe Saragat bio predsjednik republike 1964–71). Od 1976. do 1993. stranku je vodio Benedetto (Bettino) Craxi, premijer 1983–87., a njegovo sudjelovanje u korupcijskim aferama vodilo je urušavanju i raspuštanju PSI-ja 1994., nakon čega nastaje više manjih socijalističkih stranaka od kojih se pojedine 2007. udružuju. Talijanski socijalni pokret (Movimento Sociale Italiano – akronim MSI), osnovan 1946., bio je neofašistička stranka. U parlamentu je bio zastupljen od izbora 1948. Stranku je 1987–90. te od 1991. vodio Gianfranco Fini, koji ju je, napustivši neofašistička stajališta, 1994. reorganizirao u Nacionalni savez (Alleanza Nazionale – akronim AN), koji u koalicijama sa strankama desnoga centra sudjeluje u vlasti 1994–95. i 2001–06. Ponovno u vladi od 2008., ta se stranka 2009. zajedno sa strankom Naprijed, Italija udružila u stranku Narod slobode koja je raspuštena 2013.
Jezik; književnost; knjižnice; filozofija; likovne umjetnosti; glazba; film; kazalište
Jezik; književnost; knjižnice; filozofija; likovne umjetnosti; glazba; film; kazalište → talijani
