ja, filozofijski pojam koji se susreće prilično kasno, tj. on je gotovo nepoznat antičkoj i srednjovjekovnoj filozofiji, kojih su istraživanja poglavito usmjerena na odnos duše i tijela. Izdiferenciran pojam ja, dao je tek R. Descartes dvama stavovima: »ego sum ego existo« (ja jesam, ja postojim) i »cogito ergo sum« (mislim, dakle jesam), gdje se ističe dvostruki karakter ja: ono je egzistirajuće, ali samo kao misleće biće (res cogitans). Za J. Lockea, ja je biće koje svjesno misli, dok I. Kant, u smislu koji će biti odlučujućim za svu potonju filozofiju, razlikuje »empirijsko« (phainomenon) i »transcendentalno ja« (noumenon). Dok je empirijsko ja pojava poput svakoga drugoga predmeta te zato objekt izvanjskog osjetila, transcendentalno ja, kao jedinstvo svijesti ili apercepcije, spoznaje se samo unutarnjim osjetilom, tj. mišljenjem. U XIX. st. došlo je do vrlo bogata diferenciranja toga pojma. Tako npr. redukcionistički pojam ja svodi ga na psihička stanja ili činjenice, a intelektualistički, što ga zastupa J. F. Herbart, polazi od toga da, nasuprot Kantu i njegovu dobu, postoji samo empirijsko ja, nositelj kojega su predodžbe, na koje se ono kao jedinstvo ne može raspasti. Senzualističko razumijevanje ja polazi od osjetâ kao nositeljâ ja koji uvjetuju sve strukturne promjene njegova identiteta (E. Mach). Voluntaristički pojam ja, pod utjecajem A. Schopenhauera, uzima volju kao nositelja ja (W. Wundt), jer samo stalnost htijenja može sačuvati njegov identitet. Nasuprot tomu, emocionalistički shvaćeno ja postiže svoj identitet tek zahvaljujući tomu što u sebi, putem osjećaja, sadrži i ono osjećajno, pa svijest nije ništa drugo do samoosjećaj (Th. Lipps). Te »psihologističke« teorije ja pretrpjele su žestoke kritike u filozofiji na početku XX. st., posebice kod E. Husserla.
