Modriča, grad na južnom rubu bosanskog dijela Posavine, podno Trebovca, BiH (Republika Srpska); 9419 st. (2013; 10 454 st., 1991). Leži u dolini rijeke Bosne, uz željezničku prugu (Bosanski) Šamac–Sarajevo i cestu (Bosanski) Šamac–Doboj. Velika rafinerija nafte (motorna ulja); proizvodnja obuće, metalna, drvna i prehrambena industrija. Nedaleko od Modriče nalaze se ruševine srednjovjekovnoga grada Dobora (spominje se u XIV. st.). – Modriča se prvi put spominje 1323. kao mjesto pod imenom Modrič u župi Nenavištu, a prostirala se s obje strane donjega toka rijeke Bosne. Razvila se na starome putu koji je povezivao Ugarsku i Slavoniju sa središnjim dijelovima Bosne. Osmanlije su ju osvojile 1536. i priključile Bosanskomu pašaluku. U XVI. i XVII. st. Modriča je veće mjesto; u to doba postoji u Modriči franjevački samostan, koji je napušten 1685. u Velikom (Bečkom) ratu za oslobođenje (1683–99), kada su se katolici iz Modriče i okolice iselili u Slavoniju. Tijekom XVIII. st. u Modriči su živjeli gotovo samo muslimani. Nakon ukinuća Bosanskoga sandžaka Modriča je bila priključena Sarajevskomu kajmekamluku, u sklopu kojega je ostala do austrougarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine 1878. Gradnjom željezničke pruge Brod–Sarajevo za austrougarske vladavine, Modriča je izgubila na prometnome značenju, što se odrazilo i na gospodarski razvoj grada. Tijekom rata u BiH 1992–95. Modriča je bila pod nadzorom srpskih snaga koje su protjerale hrvatsko i bošnjačko stanovništvo nakon zauzimanja grada potkraj lipnja 1992.