šah (perz. šāh: vladar, kralj, car), jedna od najstarijih i najraširenijih igara na ploči.
Pravila igre
Šah se igra na šahovskoj ploči (šahovnici) s osam redova (brojčanih oznaka 1 do 8) i osam stupaca (slovnih oznaka a do h) tako da svako od 64 polja ima jedinstvenu oznaku, npr. a1, a2. U početnoj poziciji na šahovnici je 16 bijelih i 16 crnih figura – po jedan kralj i dama, po 2 topa, lovca i skakača te 8 pješaka (pijuna). Kralj se kreće po jedno polje na sve strane. Top se kreće ravno, linijski (naprijed, natrag, desno, lijevo) po jedno ili više polja. Lovci se kreću dijagonalno (naprijed, natrag, lijevo, desno), jedan po bijelim, drugi po crnim poljima. Dama je najjača figura, objedinjuje hod topa i lovca. Skakač je jedina figura koja može preskakati figure, svoje i protivničke. Kreće se u obliku slova L i to 3 polja (ravno, naprijed, natrag, desno, lijevo) te doskoči na 4. polje koje s 3. poljem graniči pod kutom od 90°. Pješaka se s polaznoga polja može povući naprijed za jedno ili dva polja. Od četvrtoga polja dalje vuče ga se samo po jedno polje. Kada stigne na posljednje polje svojega reda, pretvara se (promovira), po želji samog igrača, u neku od jačih figura, osim kralja. Rohada (mala, velika) potez je u kojem se vuku dvije figure (kralj, top – obveza je prvo vući kralja). Poseban potez en passant (u prolasku) nastaje kada se pješaka s početnoga polja povuče za dva polja, a njemu na dolaznom polju lijevo ili desno stoji protivnički pješak. Protivnik može uzeti povučenoga pješaka, ali ne mora. U šahovskoj partiji prvi potez vuče šahist s bijelim figurama. Partija završava pobjedom jednoga od šahista ili neodlučeno (→ remi). Pobjeđuje se davanjem mata, predajom protivnika u izgubljenoj poziciji, padom zastavice na satu ili sučevom kontumacijom (sudačka odluka o gubitku partije zbog povrjede pravila igre, turnirskoga propisa i sl.). Službene partije igraju se sa šahovskim satom, a potezi se bilježe (notiraju) na posebne tablične obrasce. Sve protivničke figure, osim kralja, mogu se uzeti nekom figurom. Pojam šah znači da je kralj pod udarom djelovanja neke protivničke figure i da igrač mora povući potez kojim će se obraniti od šaha, a ako takva poteza nema, onda je mat. Trajanje partija ograničeno je. Na važnijim natjecanjima igra se tzv. olimpijsko vrijeme (90 min po igraču), plus bonus (30 min) i 30 s po svakom povučenom potezu. Korištenje vremena obojice šahista prati digitalni sat koji je obvezni rekvizit natjecanja. Najčešće se turniri igraju u 9 ili 11 kola za koja računalni program protivnike sparuje na tzv. švicarski način (švicarac): nakon svakoga kola sparuje protivnike podjednakoga bodovnog učinka. Kada je sudionika malen broj, svaki igra sa svakim (tzv. Berger sustav). U simultankama jači šahisti istodobno igraju protiv više slabijih protivnika. Šahovski strojevi razvijaju se od XVIII. st., a suvremeni šahovski računalni programi mogu nadigrati i najjače svjetske šahiste. U problemskom šahu rješavaju se matne zadaće (u 2 ili više poteza), studije i zadaće vilinjega (vilinskog) šaha.
Povijest
Prva je igra na dasci sa šahovskim elementima čaturanga, koja se u Indiji oko 600. razvila iz aštapade, igre na ploči s 8 × 8 polja. Igrala su ju četiri igrača, svaki s po 8 figura (predvodnik, slon, konj, bojna kola, 4 vojnika pješaka). Kockom se određivalo tko vuče potez. Svrha igre bila je uništiti sve protivničke figure. Iz te igre u Perziji je nastao čatrang, koji igraju 2 protivnika. Glavnu figuru nazivali su šah (kralj), a uveli su i novu figuru pod imenom farzin (savjetnik). Svrha je igre matiranje protivničkoga kralja. Od VIII. do X. st. Arapi su ju pod imenom šatrandž prenijeli u Europu. Kralj, top i skakač kretali su se kao i danas. Pješak se kretao po jedno polje naprijed, a uzimao jedno polje u koso. Slon se kretao u koso, s 1. na 3. polje, a mogao je preskakati figuru na 2. međupolju. Arapski firzan (dama) kretao se po polju u koso. Igra se ubrzala nakon 1497. kada je Juan Ramírez de Lucena izdao knjigu u kojoj se dama i lovac vuku kao danas. Potez uzimanja pješaka en passant prihvaćen je potkraj XIX. st. Španjolski šahist Ruy López de Segura 1561. spominje današnju rohadu. Najjači šahisti XVIII. i XIX. st. bili su Francuzi François-André Danican Philidor i Louis-Charles Mahé de La Bourdonnais te Amerikanac Paul Morphy (1837–84) koji je 1858. pobjeđivao najbolje europske šahiste. Sat za ograničavanje trajanja razmišljanja u partiji uveden je 1883.
Svjetska šahovska federacija FIDE (Fédération internationale des échecs) osnovana je 20. VII. 1924. u Parizu. FIDE je potaknula održavanje prve šahovske olimpijade 1927. u Londonu, od 1948. preuzima i svjetska prvenstva, a od 1950. dodjeljuje titule velemajstor i međunarodni majstor. Prijedlog nomenklature šahovskih otvaranja 1971. objavio je hrvatski šahist Braslav Rabar razvrstavši ih u 3 skupine: D (koja počinju s 1. d4), E (1. e4) i R (razna; koja počinju drugim potezima: 1. c4; 1. f4; 1. Sf3 itd.). Nakon 1980. nomenklatura je proširena na 5 slova (A, B, C, D, E). Tada se tragalo i za brojčanim iskazom snage pojedinca. FIDE je 1970. prihvatila sustav izračuna (rating system) koji je razradio američki fizičar Arpad Emrick Elo (1903–92). Elo-rejting postaje glavni kriterij pri ispunjavanju normi za stjecanje titula, kategorija. Za jačinu kategorije određen je brojčani izraz – za početnike 1600 bodova, za igrače IV. kategorije 1700, III. kategorije 1800, II. kategorije 1900, I. kategorije 2000, za majstorske kandidate 2100, nacionalne majstore 2250 (ili 2200), majstore FIDE 2300, međunarodne majstore 2400 i velemajstore 2500.
Svjetski prvaci
Dosadašnji prvaci bili su Wilhelm Steinitz (prvak 1886–94), Emanuel Lasker (1894–1921), José Raoul Capablanca (1921–27), Aleksandr Aljehin (1927–35; 1937–46), Max Euwe (1935–37), Mihail Botvinik (1948–57; 1958–60; 1961–63), Vasilij Smislov (1957–58), Mihail Talj (1960–61), Tigran Petrosjan (1963–69), Boris Spaski (1969–72), Robert (Bobby) Fischer (1972–75), Anatolij Karpov (1975–85; 1993–99), Gari Kasparov (1985–93), Aleksandr Halifman (1999–2000), Viswanathan Anand (2000–02; 2007–13), Ruslan Ponomarjov (2002–04), Rustam Kasimdžanov (2004–05), Veselin Topalov (2005–06), Vladimir Kramnik (2006–07), Magnus Carlsen (2013–23), Ding Liren (2023–24) i Gukesh Dommaraju (od 2024). Svjetske prvake imala je i 1993. osnovana međunarodna šahovska udruga Professional Chess Association (PCA): Kasparov (1993–2000) i Kramnik (2000–06). Od 1998. svjetsko prvenstvo igra se po kup (teniskoj) formuli. FIDE je 2006. ujedinila titulu svjetskog prvaka mečom između svojega prvaka Topalova i prvaka PCA Kramnika.
Dosadašnje prvakinje bile su Vera Menčik-Stevenson (1927–44), Ljudmila Rudenko (1950–53), Jelisaveta Bikova (1953–56; 1958–62), Olga Rubcova (1956–58), Nona Gaprindašvili (1962–78), Maja Čiburdanidze (1978–91), Xie Jun (1991–96; 1999–2001), Susan (Zsuzsa) Polgár (1996–99), Zhu Chen (2001–04), Antoaneta Stefanova (2004–06), Xu Yuhua (2006–08), Aleksandra Kostenjuk (2008–10), Hou Yifan (2010–12; 2013–15; 2016–17), Anna Ušenina (2012–13), Marija Muzičuk (2015–16), Tan Zhongyi (2017–18), Ju Wenjun (od 2018).
Juniori igraju na svjetskim prvenstvima od 1951. Od hrvatskih juniora svjetski prvaci bili su Bojan Kurajica (1965), Ognjen Cvitan (1981), Hrvoje Stević (1995) i Ivan Šarić (2008). FIDE je uvela prvenstva za kadetske i juniorske uzraste s naznakom godina i slovima B (boys – dječaci) i G (girls – djevojke): B-10, B-12, B-14, B-16, B-18, B-20; isto i s G-10 itd. Od hrvatskih šahistica Lara Stock bila je 2002. svjetska prvakinja u skupini G-10, a Valentina Golubenko 2008. prvakinja u skupini G-18.
Šah u Europi
Europska šahovska unija (European Chess Union; ECU) osnovana je 1998; prethodno je postojala Europska šahovska zona kao operativno tijelo FIDE.
Dosadašnji europski prvaci bili su Pavel Tregubov (2000), Emil Sutovsky (2001), Bartłomiej Macieja (2002), Zurab Azmaiparašvili (2003), Vasilj Ivančuk (2004), Liviu-Dieter Nisipeanu (2005), hrvatski velemajstor Zdenko Kožul (2006), Vladislav Tkačov (2007), Sergej Tivjakov (2008), Jevgenij Tomaševskij (2009), Jan Nepomnjaščij (2010), Vladimir Potkin (2011), Dmitrij Jakovenko (2012), Oleksandr Moisejenko (2013), Aleksandr Motiljov (2014), Jevgenij Najer (2015), Ernesto Inarkijev (2016), Maksim Matlakov (2017), hrvatski velemajstor I. Šarić (2018), Vladislav Artemjev (2019), Anton Demčenko (2021), Matthias Blübaum (2022), Aleksej Sarana (2023), Aleksandar Inđić (2024).
Europske prvakinje bile su N. Gaprindašvili (1969., 1970), Nana Aleksandria (1971), Zsuzsa Verőci (1972), Ala Kušnir (1973), Natalija Žukova (2000), Almira Skripčenko (2001), Antoaneta Stefanova (2002), Pia Cramling (2003), Aleksandra Kostenjuk (2004), Katerina Lagno (2005., 2008), Ekaterina Atalık (2006), Tatjana Kosinceva (2007., 2009), Pia Cramling (2010), Viktorija Čmilytė (2011), Valentina Gunina (2012., 2014., 2018), Hoang Thanh Trang (2013), Natalija Žukova (2015), Ana Ušenina (2016), Nana Dzagnidze (2017), Alina Kašlinska (2019), Elina Danielian (2021), Monika Soćko (2022), Meri Arabidze (2023).
U Kupu europskih prvaka 1996. šahovski klub Borovo–Vukovar ’91 bio je europski doprvak. Na svjetskom prvenstvu nacionalnih momčadi (Luzern, 1997) hrvatski izabranici zauzeli su 6. mjesto od 10 ekipa. U klupskom Kupu europskih prvaka za žene (Rijeka, 1997) Kastav je osvojio 2. mjesto. Mladen Palac osvojio je 3 medalje kao momčadski igrač: dvije zlatne (Pula, 1997., i Göteborg, 2005) i jednu brončanu (Batumi, 1999). Srednjoeuropski kup 1998. osvojila je hrvatska nacionalna vrsta u sastavu: Bogdan Lalić, Robert Zelčić, Vlatko Kovačević, Juraj Nikolac i Davor Rogić. R. Zelčić bio je prvak na europskom prvenstvu u ubrzanom šahu (Cannes, 2006). Na europskom prvenstvu nacionalnih momčadi 2007. hrvatski juniori (I. Šarić, Saša Martinović, Zvonimir Iveković, Julijan Plenča) osvojili su 3. mjesto.
Šah u Hrvatskoj
Prema legendi koju je 1880. zapisao Vjekoslav Klaić, hrvatski kralj Stjepan Držislav (969–997) oslobodio se sužanjstva pobijedivši u tri partije mletačkog dužda Petra II. Orseola i za svoj znak uzeo šahovsku ploču. Najstariji hrvatski trag o šahu nalazi se u imovinskom popisu Mihovila (u. 1385. u Zadru), trgovca suknom, gdje je naveden stolić sa šahovskom garniturom. Šah se igrao na Pagu (1393), u Dubrovniku (1422. i 1434) i Splitu (1535). Engleski orijentalist Thomas Hyde u djelu O istočnjačkim igrama (De ludis orientalibus) 1694. piše o dopisnom šahiranju mletačkih i hrvatskih trgovaca (mercatores venetos et croatos). Barun Franjo Trenk prigodom napada na pruski tabor 1745. zauzeo je kraljev šator i kao ratni plijen osvojio šah od (slonove) kosti i stijeg pruskoga kralja Fridrika II. Velikog. U Karlovcu su 1844. bile objavljene prve matne zadaće. Gjuro Pilar ostavio je svežanj šahovskih zapisa (1868–92) u kojima otkriva šahovski život u Zagrebu i svoje šahiranje u »Café de la Regence« (Pariz, 1869/70). Zagrebački šahovski klub održao je 1885. osnivačku skupštinu. Prvu početnicu u nastavcima Šah – opis i pravila objavio je 1893. Vjekoslav Rutzner u časopisu Pobratim. Prvu knjigu Šahovska abeceda napisao je Izidor Gross. U svojim knjigama Gross naziva figure kralj, dama, toranj, lovac, skakač; otud su za figure ostali inicijali: K, D, T, L, S. Na poticaj Zagrebačkoga šahovskoga kluba 1912. u Zagrebu je bila održana osnivačka skupština Hrvatskoga šahovskog saveza na kojoj su bili izaslanici i klubova iz Karlovca, Osijeka i Siska. U Zagrebu je 1925. pokrenut mjesečnik Šahovski glasnik koji izlazi i danas. U Osijeku je 1925. Osječki šahovski klub u Gradskom vrtu pred publikom priredio partiju živoga šaha – figure su bile kostimirane gospođe i djeca. U zagrebačkom HNK-u je 1941. u večernjoj predstavi bila izvedena partija živoga šaha prema partiji koju je 1915. odigrao A. Aljehin. U Dubrovniku je 1950. odigrana IX. šahovska olimpijada, a hrvatski šahist Braslav Rabar bio je najuspješniji igrač (9 bodova iz 10 partija). Na toj olimpijadi igralo se figurama koje je skicirao Andrija Maurović, a izradio drvotokar Vjekoslav Jakopović. Te su figure proglašene najboljima na svijetu zbog praktičnosti (optimalnog odnosa veličine figura i veličine polja te pogodnoga prstohvata). R. Fischer je oba svoja meča protiv Spaskog (1972., 1992) igrao s njima. Danas se izrađuju i u plastičnoj verziji. Ante Karačić je 1994. izradio metalne figure (cink) pod imenom Hrvatski povijesni šah. Figure su u njem kralj Tomislav, kraljica Jelena, kula Minčeta, sokol kao lovac, skakač s glavom alkarskoga konja, pješaci iz počasne straže hrvatskoga predsjednika. Prvi primjerak darovan je G. Kasparovu.
Na svjetskom prvenstvu slijepih šahista 1970. hrvatski majstor Nikola Dragun osvojio je naslov doprvaka.
U članstvo FIDE Hrvatski šahovski savez primljen je 21. VI. 1992. za Olimpijade u Manili. Šahovska naklada utemeljena je 1945. i izdala je oko 200 šahovskih knjiga i brošura autora Vladimira Vukovića, Dražena Marovića, Slavka Petrovića, Nenada Petrovića, Vatroslava Peteka, B. Rabara, Dubravka Timeta, Branka Pavlovića, Idriza Sušića, Zlatka Klementa, Tanje Belamarić, V. Kovačevića, J. Nikolca i dr. Kronologiju hrvatskoga šaha od 1385. do 1963. u 543 nastavka objavio je Slavko Peleh u Vjesniku (1994–2005).
Prvaci Jugoslavije bili su hrvatski šahisti B. Rabar (1951), Krunoslav Hulak (1976) i Ivan Nemet (1979), 1–2. mjesto dijelili su Mijo Udovčić (1963), Srđan Maragunić (1977), Mišo Cebalo (1985) i Z. Kožul (1989., 1990), a 1–3. mjesto B. Rabar i Andrija Fuderer (1953). Vlasta Maček bila je prvakinja Jugoslavije 1980., a dijelila 1–2. mjesto 1973. te 1–3. mjesto 1978.
Pobjednici hrvatskih prvenstava: Mirko Jukić (1991), O. Cvitan (1992), D. Rogić (1993), Filip Ljubičić (1994), Goran Dizdar (1995), R. Zelčić (1996., 1998., 2003), Ivan Žaja (1999., 2000), Ivica Armanda (2002), M. Palac (2004., 2008., 2012), K. Hulak (2005), Z. Kožul (2006., 2015/2016., 2021), H. Stević (2007., 2012), I. Šarić (2009., 2013., 2018., 2022), Ante Brkić (2011), Alojzije Janković (2014), Marin Bosiočić (2017., 2019), Saša Martinović (2020), Leon Livaić (2023).
Pobjednice hrvatskih prvenstava: Albina Paraminski (1991), V. Maček (1992., 1999), Mirjana Petek-Medić (1993., 1994., 1995., 1996., 1997., 2003., 2005., 2006., 2012), Zorica Puljek-Salai (1998), Mara Jelica (2002), Rajna Šargač (2004), Borka Frančišković (2007., 2008., 2009., 2010., 2011., 2013., 2015), V. Golubenko (2014), Kristina Šarić (2016), Ana Berke (2017., 2018), Patricija Vujnović (2020), Ena Cvitan (2021., 2022., 2023).
Problemski šah
U XIX. st. i do 1918. u svijetu su bili poznati hrvatski problemisti Gjuro Szabo, I. Gross, Julije Jozefović, Nikola Vesin, Josip Plachutta. Svjetsko prvenstvo nacionalnih momčadi 1947. osvojila je jugoslavenska reprezentacija u kojoj su bili isključivo zagrebački rješavači matnih zadaća (Nenad Petrović, Ante Labura, Branko Pavlović, B. Rabar, Marijan Dumić, Božidar Sakač, Zlatko Smrkić, Zvonimir Juginović, Đorđe Lasković, Zlatko Modor). U Zagrebu je 1951–80. izlazio časopis Problem koji je uređivao N. Petrović. Od 1959. Problem je postao glasilo FIDE za problemski šah. Petrovićeva je zasluga i pokretanje FIDE Albuma u kojem se sustavno objavljuju najbolje svjetske matne zadaće. Velemajstorima problemskoga šaha proglašeni su 1975. N. Petrović (koji je 1974. imenovan počasnim članom FIDE) i 1980. Hrvoje Bartolović. U razdoblju 1958–2000. u Hrvatskoj je održano više kongresa svjetskih problemista.