Varaždin, grad i županijsko središte (Varaždinska županija) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj; 36 187 st. (2021). Leži na desnoj obali Drave, na 173 m apsolutne visine, uz Podravsku magistralu (Varaždin–Osijek), 85 km sjeveroistočno od Zagreba. Vodeće je gospodarsko i kulturno središte zagorsko-međimurskoga područja. Varaždin je među najljepšim i najočuvanijim baroknim gradovima u Hrvatskoj, prilagođen nepravilnom srednjovjekovnom rasporedu ulica i trgova. Urbanistički oblik povijesne jezgre nepravilan je četverokut; u njegovu je sjeverozapadnom dijelu srednjovjekovna utvrda (u novije doba nazvana Stari grad), više puta pregrađivana, do danas održanim izgledom renesansne utvrde na vodi (Wasserburg). Franjevačka crkva sv. Ivana Krstitelja spominje se već u XIII. st., a današnji izgled dobila je u doba baroka (1650), kada su podignuti i četverokatni zvonik (1641; visok 54,5 m) i dvokatni samostan (1678). Župna crkva sv. Nikole bila je prvotno romanička građevina; sadašnja crkva izgrađena je u razdoblju barokne obnove (1753–61); sačuvan je gotički zvonik (1494). Uz uršulinsku crkvu Rođenja Isusova s istaknutim pročeljem i elegantnim zvonikom (1729) dvokatni je samostan s klasicističkim pročeljem (1749). Crkva Uznesenja Bl. Djevice Marije (1642–46) prvotno je bila isusovačka, zatim pavlinska, a danas je katedrala Varaždinske biskupije. Pokraj nje je podignut dvokatni samostan (1679–91). Uz kapucinsku crkvu Presvetoga Trojstva (1705) jednokatni je samostan (1706). Izdvaja se veći broj manjih baroknih crkva: Sv. Florijan (1669), Sv. Rok (1690) i Sv. Vid (1780). Vrijedno je crkveno zdanje i nekadašnje isusovačko sjemenište, tzv. palača Zakmardi (1668–72). Gradska vijećnica, vjerojatno dijelom romanička građevina, pregrađivana je u XVI. st., a današnji je izgled dobila 1793. Zgrada Varaždinske županije (1769) obnovljena je nakon požara 1776. te je dobila klasicističko pročelje s velikim zabatom. U gradu je velik broj palača plemićkih obitelji: Sermage (1684., pregrađena u XVIII. st.), Drašković (druga polovica XVIII. st.), Patačić (1764., raskošni kameni portal među najljepšima u Hrvatskoj), Herzer (1791–95), Keglević (spomenuta 1700., pregrađena 1774–75) i dr. Gradsko groblje (1773) među najljepšima je u Europi (bidermajerski i secesijski nadgrobni spomenici; zaštićeno 1966. kao spomenik parkovne arhitekture). Varaždin ima Gradski muzej Varaždin, gradski arhiv (s građom iz XIII. do XIX. st.) i arhiv Čazmanskoga kaptola, gradsku knjižnicu (osnovana 1919), kazalište (osnovano 1861., stalna zgrada podignuta 1873), Fakultet organizacije i informatike i Geotehnički fakultet (u sastavu Zagrebačkoga sveučilišta). Gimnazija (od 1636., po starosti treća u Hrvatskoj). Glazbeni festival Varaždinske barokne večeri (od 1971). Snažna tekstilna industrija (»Varteks« i dr.), proizvodnja umjetne svile (kišobrani), kožna (obuća), prehrambena (konzerviranje voća i povrća, mljekara, uljara, proizvodnja jaja), drvna (stolice), metalna (ljevaonica s tvornicom armatura), građevinska i grafička industrija. Varaždin je rodni grad I. Belostenca, S. Glavača, I. Kukuljevića Sakcinskoga, V. Jagića i dr.
Naselje se razvilo uz utvrdu (za koju se poslije uvriježio naziv Stari grad), sjedište župana, a prvi se put spominje kao Garestin 1181. u ispravi kojom je Bela III. potvrdio Zagrebačkomu kaptolu posjed Varaždinskih toplica. Nalazilo se na raskrižju više važnih prometnih pravaca, koji su iz Ugarskoga Kraljevstava vodili prema Svetome Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti i Italiji odnosno prema moru ili prema istoku Slavonije, pa je uz trgovačku važnost imalo i stratešku. Povlastice, kojima je Varaždin stekao status slobodnoga kraljevskog grada, podijelio mu je 1209. Andrija II., a potvrdio ih je 1220. Bela IV. Građani su time dobili pravo izbora svojega suca, pravo slobodnog oporučivanja i pravo seljenja. U drugoj Belinoj povlastici, izdanoj 1242., ograničena su pojedina prava građana pa od tada u krvnim deliktima gradski sudac više nije sudio sam već zajedno sa županom. U XIII. st. u Varaždinu je osnovan franjevački samostan (nadograđivan vjerojatno u prvoj polovici XV. st., izgorio je 1582., 1630. dovršena je izgradnja novoga koji je već 1665. stradao u požaru, pa je samostan današnji izgled dobio 1678). Iako se varaždinska župna crkva sv. Venceslava spominje tek u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334., crkva je zasigurno postojala i prije jer je Varaždin bio središte arhiđakonata osnovanoga u XIII. st. Poslije će župna crkva biti posvećena sv. Nikoli. Ludovik I. Anžuvinac podredio je grad 1357. tavernikalnomu sudu, čime su građani bili oslobođeni sudske vlasti župana. Ludovikovu je povlasticu 1397. potvrdio i kralj Sigismund Luksemburgovac, koji je 1406. gradu podijelio i prvu sajamsku povlasticu (potvrđenu 1421). On je međutim Varaždin sa svom sudskom vlašću i prihodima 1397. poklonio Celjskima koji su u svojevrsnom dvovlašću s kraljem gospodarili gradom do sredine XV. st. U tom razdoblju Varaždin je bio važno obrtničko središte, a 1448. Ulrik II. Celjski podijelio je gradu trgovačke i sajamske povlastice. Nakon utrnuća Celjskih 1456. grad je pripao Janu Vitovcu, a pošto ga je 1488. Matija Korvin oduzeo Vitovčevim sinovima, Ugarski ga je sabor izuzeo ispod sudstva zagorskih knezova. Poslije su ga, među ostalim, držali Ivaniš Korvin, njegova udovica Beatrica Frankapan i njezin drugi muž Juraj Brandenburški, te Ivan Ungnad, kapetan Hrvatsko-slavonske krajine, koji je pregradnjama ojačao varaždinski Stari grad prometnuvši ga u najbolju protuosmansku utvrdu u Slavonskoj krajini. Potkraj XVI. st. Stari grad došao je u posjed Erdődyja; oni su od 1607. do 1845. obnašali čast nasljednih varaždinskih župana te su znatno utjecali na razvoj grada koji je 1595–1731. i ponovno 1765–87. bio sjedište zapovjednika Slavonske krajine odnosno Varaždinskoga generalata. Prisutnost vojske znatno je utjecala na gospodarski razvoj grada jer je dovela do širenja tržišta za lokalne trgovce i obrtnike. Premda je Varaždin u prvoj polovici XVI. st. proživio izrazitu demografsku i gospodarsku krizu, od koje se oporavio tek početkom XVII. st., tijekom toga razdoblja postupno se razvijao i kao važno trgovačko i obrtničko središte. Tijekom tih stoljeća, a u manjoj mjeri i u XVIII. st., Varaždin se sukobljavao s vlasnicima Staroga grada oko različitih daća, pitanja vezanih uz gradsku autonomiju i slobodu trgovine. Daljnjem razvoju grada pridonio je i prestanak neposredne osmanske ugroze potkraj XVII. st. U doba reformacije i protureformacije postao je i važno kulturno središte. Ondje su se tiskala djela Antuna Vramca, Ivanuša Pergošića i Blaža Škrinjarića. Na snažnu prisutnost reformacijskih ideja utjecali su protestantizmu skloni Ungnadi, tadašnji gospodari varaždinske utvrde, ali i blizina čakovečkih posjeda Zrinskih. U sklopu protureformacijskih nastojanja u grad su u prvoj polovici XVII. st. došli isusovci, koji su 1636. osnovali gimnaziju, uz koju je osnovan i Zakmardijev konvikt. Nakon ukinuća isusovačkoga reda 1773. gimnazijom su upravljali pavlini, franjevci te svjetovni profesori. Početkom XVIII. st. gradili su se samostani i crkve uršulinki i kapucina. Za reformi Marije Terezije nakon 1755. u Varaždinu se nalazilo sjedište važnih institucija banske Hrvatske; ondje je zasjedao Sabor, nalazilo se sjedište Banskoga suda (od 1755) i Hrvatskoga kraljevskog vijeća (od 1767), a 1769–72. djelovao je Političko-kameralni studij, preteča pravnoga studija. U gradu su tada mnoge hrvatske velikaške obitelji podignule svoje palače (Draškovići, Keglevići, Patačići, Sermage, Batthyány, Erdődy), a zbog načina života i raskoši koja je vladala Varaždin je nazivan »malim Bečom«. U gradu je djelovala manufakturna proizvodnja lokalnoga značaja (ciglana, pivovara, manufaktura burmuta, predionica svile, manufaktura cikorije). Nakon što je 1776. u požaru bio uništen velik dio grada, središte upravnog i političkog života Hrvatske ponovno je postao Zagreb. Josip II. ukida županije, pa je Varaždin, zajedno s teritorijem Varaždinske županije, nakratko 1785–90. bio uključen u Zagrebački okrug, podređen Ugarskomu namjesničkom vijeću. Nakon obnove županijskog ustroja 1790. Varaždin ponovno postaje sjedište Varaždinske županije i taj je položaj zadržao sve do kraja habsburške vladavine. Potkraj XVIII. st. prebacivanjem trgovačkih putova na savsko-kupski smjer gospodarstvo Varaždina oslabilo je. U doba ilirskoga pokreta središte društvenog i kulturnog života postala je Ilirska odnosno Narodna čitaonica, osnovana početkom 1838. na poticaj Metela Ožegovića. Važnu ulogu u društvenom životu građana imala su različita udruženja (od 1820. strjeljačko, od 1828. dobrotvorno, od 1864. vatrogasno). Ukidanjem feudalizma, grad i utvrda, do tada odijeljene i nerijetko sukobljene administrativne jedinice, ujedinjuju se, 1851. djelomično, a 1861. potpuno. Do jačega gospodarskog razvoja Varaždina došlo je potkraj XIX. st., kada je izgradnjom tzv. Zagorske magistrale 1886. grad bio uključen u željezničku mrežu sjeverne Hrvatske. U Varaždin je 1895. uvedena električna struja, osnivaju se novčarske institucije (1869. Varaždinska štedionica, 1873. Varaždinska županijska štedionica) te više industrijskih pogona (1896. kovnica Sorilini, koja je 1946. zatvorena, a strojevi su joj prebačeni u Zagreb; 1901. predionica pamuka). U Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji, Varaždin je sjedište kotara u Zagrebačkoj oblasti (1922–29), Savskoj banovini (1929–39) i Banovini Hrvatskoj (1939–41). U tom razdoblju dolazi do snažnog razvoja napose tekstilne i metalne industrije. Na kraju 1918. osnovano je poduzeće Tekstilna industrija Varaždin, Tivar (od 1948. pod imenom Varaždinska tekstilna industrija odnosno Varteks; proizvodnja ukinuta 2025), 1925. tkaonica Mariborske tekstilne industrije (ukinuta 1946), 1929. Varaždinska industrija svile (od 1962. Varaždinska industrija svile, kišobrana i konfekcije, od 1992. VIS konfekcija d. d.), 1935. Tvornica tkalačkih čunjeva Drvoza (od 1968. tvornica tekstilnih utenzilija Drvozateks, prestala s radom 1994), 1939. Prva varaždinska ljevaonica željeza i metala (nakon II. svjetskog rata u nekolika navrata je mijenjala ime, od 1992. Metalska industrija Varaždin). Varaždin je 1937. željeznicom povezan i s Koprivnicom. Za NDH Varaždin je sjedište Velike župe Zagorje, a tijekom 1944. u nekoliko je navrata bio izložen savezničkim bombardiranjima. Partizanski Kotarski narodnooslobodilački odbor Varaždin osnovan je 1943., a partizanske jedinice ušle su u grad 7. V. 1945. Varaždin je bio sjedište kotara do 1967. pa potom do kraja postojanja socijalističke Jugoslavije sjedište istoimene općine. Poduzeća su nacionalizirana, a nastavljen je intenzivan industrijski rast. Uz tekstilnu industriju, jedna od uspješnijih bila je industrija namještaja, koja je osnovana još 1892. te je 1907–46 (djelovala pod nazivima Mundus, Thonet Mundus, Mundus Florijan Bobić i ponovno Mundus od 1991. do 2015. kada je ugašena). Na osnovi male tvornice kože Vjekoslava Halužana (pokrenuta 1916) osnovana je 1946. Tvornica kože Varaždin (od 1962. Panonia), koja se 1975. ujedinila s Varaždinskom industrijom obuće (osnovana 1948) u Varaždinsku industriju kože i obuće, VIKO. Otvorena su i mnogobrojna nova poduzeća, i to Gradska mljekara, poslije Vindija (1959), Koka (1961), Tvornica disk kočnica (1976., prestala s radom 1991), tvornica poliesterskih vlakana (1979., Vartilen od 1988., u stečaju od 1996) te više obrta (iz vulkanizerske radionice Rudolfa Kirića osnovane 1970. razvio se Gumiimpex-GRP).
U rujnu 1991. se 32. varaždinski korpus Jugoslavenske narodne armije, nakon sedmodnevne blokade vojarni iz kojih je grad granatiran, predao hrvatskim snagama. Time je RH došla u posjed velike količine naoružanja, što je predstavljalo prekretnicu u daljnjem tijeku Domovinskoga rata. Od 1992. Varaždin je sjedište Varaždinske županije. Zahvaljujući prerađivačkoj industriji te prometnoj povezanosti, osobito od 2007. kada je spojen na mrežu hrvatskih autocesta, ostao je gospodarski snažno regionalno središte. U gradu je 2005. osnovano Veleučilište (2014. integrirano s Medijskim sveučilištem u Koprivnici, od 2015. Sveučilište Sjever). Broj stanovnika međutim, koji je rastao tijekom druge polovice XX. st. (17 314 st. 1948; 24 460 st. 1961; 41 846 st. 1991), postupno opada, odražavajući procese depopulacije i starenja stanovništava u RH (38 839 st. 2011).
