Bolívar [boli'βar], Simón (puno prezime Bolívar Ponte y Palacios Blanco), južnoamerički vojskovođa i državnik (Caracas, 24. VII. 1783 – imanje San Pedro Alejandrino kraj Santa Marte, Kolumbija, 17. XII. 1830). Rodom iz jedne od najbogatijih venezuelskih kreolskih obitelji, školovao se privatno, usvojivši prosvjetiteljske ideje, potom u Španjolskoj (1799–1802), pa boravio u Francuskoj i Italiji te se preko SAD-a vratio 1807. u Venezuelu. Ondje se pridružio skupini kreola koji su nakon Napoleonove okupacije Španjolske počeli planirati neovisnost Venezuele te je nakon protušpanjolskog ustanka 1810. kao izaslanik nove hunte otputovao u London.
Vrativši se potkraj iste godine, nakon proglašenja neovisnosti Venezuele u srpnju 1811. sudjelovao je u borbama sa španjolskim snagama kao jedan od zapovjednika vojske novoproglašene države, a nakon što je venezuelski poglavar Francisco de Miranda 1812. sa Španjolcima sklopio primirje povukao se u današnju Kolumbiju. Odande je, iz Cartagene, objavio manifest u kojem je pozvao na jedinstvo svih španjolskih kolonija u Americi u borbi za neovisnost te je, pobijedivši španjolske trupe u više bitaka tijekom 1813. zavladao većinom venezuelske unutrašnjosti i nakon tromjesečnih borba u kolovozu 1813. osvojio Caracas, proglašen zapovjednikom vojske i osloboditeljem (Libertador) Venezuele, a u siječnju 1814. i diktatorom obnovljene republike. Pošto su nadmoćnije španjolske snage od sredine 1814. ponovno preuzele kontrolu nad zemljom, porazivši njegovu vojsku u nekoliko bitaka, najprije se povukao u Kolumbiju, pa 1815. na Jamajku odakle je objavio povelju u kojoj je predložio stvaranje aristokratske republike na području španjolskog potkraljevstva Nove Granade, i naposlijetku u Haiti. Uz haićansku potporu, 1816. iskrcao se na ušću Orinoca i nastavio rat za neovisnost, zavladavši do 1819. istočnim i južnim dijelovima Venezuele te je sredinom 1819. poveo vojsku preko Andi u Kolumbiju gdje je porazio španjolske snage i u kolovozu osvojio Bogotu.
U prosincu je proglašena Republika Velika Kolumbija (na području današnjih Kolumbije, Venezuele, Ekvadora i Paname), a Bolívar je postao njezin predsjednik. Do sredine 1821. Kolumbija i Venezuela u potpunosti su došli pod vlast nove republike te je Bolivar, prepustivši administrativno upravljanje državom, 1821–22. s Antoniom Joséom de Sucreom oslobodio i Ekvador ujedinivši ga s Velikom Kolumbijom, a 1823. došao je u Peru (čiju je neovisnost 1821. proglasio José de San Martín) gdje su Španjolci još uvijek kontrolirali velik dio teritorija. Zajedno sa Sucreom i ondje je do prosinca 1824. porazio španjolske snage te je proglašen vrhovnim političkim i vojnim šefom te države. Naposlijetku, 1825. postao je i protektor Bolivije (raniji Gornji Peru) koju je 1824–25. oslobodio Sucre, pošto je ona proglasila samostalnost i uzela ime u Bolívarovu čast, ali se s tog položaja povukao potkraj godine predavši vlast Sucreu.
Vratio se potom u Peru pa u Veliku Kolumbiju u kojoj je došlo do sukoba između središnjih vlasti u Bogoti i Venezuele te je preuzeo izravno upravljanje zemljom i smirio napetosti. Međutim, nije uspio u nastojanjima da u zemljama kojima je upravljao ustavno uvede, s ciljem nadvladavanja rasnih i regionalnih podjela (a smatrajući da širenje demokracije te podjele može naglasiti), snažne predsjedničke ovlasti i centralizam (što je bilo razvidno u nacrtima ustava koje je napisao za Veliku Kolumbiju, Peru i Boliviju, a koji su svi predviđali doživotno biranog predsjednika). U siječnju 1827. i formalno je sišao s vlasti u Peruu gdje su nakon vojnih nemira zavladali njegovi oponenti, dok se u Velikoj Kolumbiji pak, nakon izbora za novu Ustavotvornu skupštinu u kojoj su najveći utjecaj stekli federalisti, proglasio u kolovozu 1828. diktatorom nakon čega ga je u rujnu skupina liberala pokušala svrgnuti i ubiti. Iako je Velika Kolumbija u ratu 1828–29. porazila Peru koji je pokušao vojno osvojiti veći dio Ekvadora, suočen s političkim pritiscima i pobunama te najavljenim odcjepljenjem Venezuele 1829., odstupio je u svibnju 1830. s položaja predsjednika Velike Kolumbije koja se potom raspala na samostalne republike. Namjeravajući otputovati u Veliku Britaniju, povukao se na posjed jednog pristaše gdje je i umro.
Premda njegova vizija ujedinjenih država hispanske Amerike nije ostvarena i premda su njegova politička filozofija i djelovanje uvelike bili proturječni u kombinaciji prosvjetiteljskog liberalizma, republikanizma i autoritarizma, kao »osloboditelj« stekao je gotovo mitski status u mnogim zemljama i slojevima Južne Amerike, napose u Boliviji i Venezueli.
