Borromini [bor:omi:'ni], Francesco, talijanski graditelj (Bissone, 25. IX. 1599 – Rim, 2. VIII. 1667). Jedan od glavnih predstavnika visokog baroka u talijanskoj arhitekturi. U početku djelovao u radionicama C. Maderne i G. L. Berninija u Rimu, gdje je poslije ostvario najvažnija djela. Svoje osebujne eliptično-kružne središnje građevine oživljuje slikovitom primjenom ornamentalnih detalja i raznovrsnih materijala, ostvarujući tako karakterističnu pokrenutost ploha i iluziju većeg prostora. Višedijelnim pak horizontalnim i vertikalnim raščlanjivanjem pročelja te ritmiziranjem konkavnih i konveksnih površina postiže izražajnu živost i lakoću vanjskoga plašta svojih građevina. Glavna djela: crkve S. Carlo alle Quattro fontane (1638–41), Oratorio S. Filippo Neri (1637–50), S. Ivo alla Sapienza (1642–60), St. Andrea delle Fratte (1654–65) te palača Falconieri (1630). U Rimu postumno objavljena njegova djela pod naslovima Djelo F. Borrominija (Opera del F. Borromini, 1720) i Arhitektonski opus (Opus architectonicum, 1725). Znatno utjecao na razvoj njemačkoga (J. B. Fischer von Erlach, J. Dientzenhofer) i poljskoga baroka (K. Barzanka), a u novije ga doba u svojim djelima reinterpretira P. Portoghesi.