Akvileja (talijanski Aquileia [akuilε:'ia]), grad na rijeci Natisone, oko 35 km sjeverozapadno od Trsta, u regiji Furlanija-Julijska krajina, sjeveroistočna Italija; 3102 st. (2021). U antičkome razdoblju važno političko i gospodarsko središte s riječnom lukom, a u ranokršćanskome i biskupsko sjedište sjevernojadranske regije. Arheološkim istraživanjima otkriveni su mnogobrojni ostatci iz antičkoga doba: bedemi, gradska vrata, forum (II. st. pr. Kr.), teatar, amfiteatar, mauzolej (I. st.), Jupiterov hram, i dr. Iz ranokršćanskoga je razdoblja dvojna bazilika biskupa Teodora (IV. st.; dograđivana u XI. i XIV. st. u gotičkom stilu), s freskama u apsidi. Očuvani su mozaici najranijih slojeva (IV. i V. st.), baptisterij (V. st.), karolinška chiesa dei pagani i kripta s freskama iz XII. st. U Akvileji je više stoljeća radila kovnica novca. Nacionalni arheološki muzej (osnovan 1882; s najvećom zbirkom antičkih spomenika u Italiji) i muzej ranoga kršćanstva (Museo paleocristiano di Aquileia, 1961) s ranokršćanskim spomenicima. Povijesna jezgra grada nalazi se od 1998. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.
Područje Akvileje osvojili su 181. pr. Kr. Rimljani i ondje osnovali svoju koloniju, koja je 90. pr. Kr. postala municipijem. Od kraja III. st. utjecajno je središte kršćanstva i sjedište biskupa. U Akvileji je pod predsjedanjem sv. Ambrozija održan 381. crkveni sabor koji je osudio arijanizam. Atila ju je osvojio 452. te potom gubi prijašnje značenje. Langobardi su je razrušili 568., a u prvoj polovici IX. st. obnovljena je pod vodstvom patrijarha (otada se naziva Aglei, Aglaj, slovenski Oglaj). Pod mletačkom vlašću od 1420., a u sastavu Habsburške Monarhije od 1509. Italiji je pripala 1918.
