Aleksije I. Komnen (grčki Ἀλέξıος Κομνηνός, Aléksios Komnēnós), bizantski (istočnorimski) car od 1081 (?, oko 1057 – Carigrad, 15. VIII. 1118). Nećak Izaka I. Komnena, aktivnu vojnu službu započeo je kao mladić te je do 1081. postao jedan od najvažnijih bizantskih vojskovođa. Iskoristivši nezadovoljstvo načinom vladanja cara Nikefora III. Botanijata, te osnažen bračnim savezništvom s obitelji Duka i potporom brata Izaka, prisilio je 1081. Nikefora na abdikaciju te stupio na prijestolje. Prvo razdoblje njegove vladavine obilježili su ratovi na zapadnim granicama Carstva. Već 1081., unatoč bizantskom savezništvu s Venecijom, Normani Roberta Guiscarda nanijeli su Bizantu težak poraz, zauzeli Drač i ubrzo prodrli u Tesaliju. Konfiskacijom crkvenih dobara Aleksije je obnovio državnu riznicu, a uspješnom diplomacijom preusmjerio je normanski interes na Apeninski poluotok te ubrzo vratio Drač i uklonio normansku opasnost. Za pomoć u ratu Veneciji je 1082. dao široke trgovačke povlastice. Potom je ratovao protiv Pečenega te ih uz pomoć Kumana 1091. kraj Leburniona porazio slomivši opsadu Carigrada, a do 1094. otklonio je i prijetnje Kumana koji su se ubrzo bili okrenuli protiv njega. Iako u više sukoba s raškim županom Vukanom nije ostvario odlučujuću pobjedu, uspio je 1094. postići sporazum kojim je župan priznao barem prividnu pokornost. Tim akcijama osigurao je zapadne granice te se okrenuo istočnim dijelovima Carstva. Turci Seldžuci osvojili su veći dio Anatolije još za njegovih prethodnika, a 1084. zauzeli su Antiohiju. Zamolivši za pomoć u ratu protiv muslimana zapadnoeuropske zemlje, nije očekivao da će to dovesti do stvaranja velikih križarskih vojski i početka križarskih ratova. Suradnja s križarima isprva je bila uspješna: uz njihovu pomoć pod carsku vlast vratio je niz važnih anatolijskih gradova i većinu priobalja počevši s Nikejom 1097., ali je savez raskinut nakon što se Bohemund, sin Roberta Guiscarda, iste godine ustoličio za vladara Antiohije i odbio predati grad. Iako je prešutno prihvatio križarsku prisutnost u Palestini, nije pristao na gubitak Antiohije zbog čega je s tamošnjim križarskim vladarima vodio niz sukoba. Porazio je Normane koji su 1107–08. pokušali ponovno zauzeti Drač, a istočnojadranski gradovi južno od Neretve (uključujući Dubrovnik) nominalno su priznavali carsku vlast, iako su u zbilji bili neovisni. Dodijelivši i Pisi (1111) široke trgovačke povlastice, od nje je zatražio da ne ulazi u saveze sa silama koje bi Carstvu željele oduzeti područja »unutar sadašnjih ili budućih granica od Hrvatske, Dalmacije, Drača, pa sve do Aleksandrije«, pokazavši tako ambicije o povratku utjecaja na Jadranu. Te, kao i prijašnje povlastice dane Veneciji, u konačnici su međutim dovele do dominacije talijanskih trgovačkih gradova-država nad bizantskim pomorskim putevima. Zbog ekspanzije Ugarskoga Kraljevstva na prostor Hrvatske i Dalmacije tijekom Kolomanove vladavine, 1104. svog sina i nasljednika Ivana II. oženio je za ugarsku princezu Pirosku (Irenu). Carstvo se za njegove vladavine još uvijek znatno oslanjalo na plaćeničku vojsku, no veleposjedi (→ pronija) poprimaju vojni karakter čime stratioti/pronijari postaju važan element u stvaranju nove domaće vojske. Uspješnu obnovu vojske, kao i opće jačanje države, mogao je postići samo reformama državnih financija pa je povećao poreze te uveo naturalne obaveze i javne službe. Zbog niza poreznih malverzacija oko preračuna vrijednosti valuta bio je prvi car koji je obznanio da je bizantski zlatnik (nomizma) izgubio 2/3 vrijednosti, a od početka XII. st. sve se češće prava na prikupljanje poreza daju u zakup te na svjetovne upravitelje prenose samostani i njihova dobra. Vodio je aktivnu borbu protiv hereza, osobito bogumila, zbog čega je u crkvenim krugovima usprkos konfiskacijama crkvenih dobara bio relativno popularan. Iako mu nisu sve reforme bile uspješne, dugoročno je uspio stabilizirati Carstvo i vratiti mu gospodarsku i vojnu moć započevši tzv. komnensku obnovu. Jedan od temeljnih historiografskih izvora za njegovu vladavinu djelo je Aleksijada njegove kćeri Ane Komnene.
