Andrić, Josip, hrvatski književnik, prevoditelj i skladatelj (Bukin, danas Mladenovo, Bačka, 14. III. 1894 – Zagreb, 7. XII. 1967). Studirao pravo (Zagreb), trgovačke nauke (Prag), filozofiju (Innsbruck) i slavistiku (Zagreb). Pravo s doktoratom završio u Zagrebu. Privatno učio glazbu u Požegi i Pragu. God. 1921–46. bio je glavni urednik Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima, u uredništvu kojega je (tada Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda) radio do umirovljenja 1954. Pisao je romane (Svega svijeta dika, 1926; Velika ljubav, 1942), novele (Nove brazde, 1924), biografije (Apostol Hrvatske: mali životopis bl. Nikole Tavelića, 1941), pjesme i putopise. Njegov književni rad nema veće umjetničke vrijednosti. Posebno se istaknuo kao muzikolog i glazbenik. Skupljao je i proučavao narodnu glazbu, napisao prvu povijest slovačke glazbe (Slovačka glasba, 1944), uglazbio četrdesetak pjesama hrvatskih pjesnika, skladao za komorne i orkestralne sastave, a autor je i prve bunjevačke opere (Dužijanca, 1953). Prevodio s češkoga, njemačkoga i francuskoga, a ostavio je i vrijedne priloge s područja jezikoslovlja (Slovnica slovačkog jezika, 1942).
