struka(e): antropologija

antropologija (antropo- + -logija), znanost univerzalne predmetnosti, proučava čovjeka, njegovu povijesnu i geografsku raširenost, zakonitosti koje mu uvjetuju biološki i duševni razvoj, načela njihova međuodnosa te društvene i kulturne fenomene različitih ljudskih zajednica. Proučava i čovjeku slična bića, sve njegove evolutivne oblike, pa u širem smislu obuhvaća svojom predmetnošću i čovjekove najbliže »srodnike« iz životinjskoga svijeta, čovjekolike majmune (Primates). Pojam je uveo Magnus Hundt (1501), O. Casman prvi je govorio o psihološkoj antropologiji (anthropologia psychologica, 1594), a J. Sperling o prirodoznanstvenoj antropologiji (anthropologia physica, 1656).

Zanimanje za čovjeka nalazimo još u antičkim vremenima: Biblija je bogata antropologijskim opažanjima različitih naroda i njihova ponašanja, kao i usporedbom mnogih religija i mitova, a antički mislioci i liječnici raspravljaju o utjecajima okoline na čovjeka (npr. Hipokrat) ili ga opisuju u okviru životinjskog svijeta (npr. Sokrat, Platon i Aristotel). Do pojave R. Descartesa (tzv. prve biološke revolucije, tj. primjene eksperimenta) filozofija »Zapada« bila je racionalistička (nazvana »humanističkom«) odražavajući regionalizam i etnocentrizam, a to je imalo utjecaja i na kasniji razvoj antropologijskih spoznaja. Naime, u starom vijeku ljude dijele na građane Atene ili Rima i »barbare«; u srednjem na kršćane i »nevjernike«; u doba renesanse na obrazovane humaniste u odnosu na »vojnike« (konkistadore). Od XVI. do XVIII. st. (kada se tehnološki napredna europska kultura susreće s »tradicionalnim« kulturama različitih populacija svijeta) dolazi se do spoznaja kako postoje (opisane i pogrdnim pojmovima) i zemlje »divljaka« gdje žive »primitivni« narodi, a pronađeni ostatci kamenih oruđa prapovijesnih ljudi (npr. J. F. Lafitau, 1724; B. Jussieu, 1725) uspoređuju se s njihovima. Montesquieu i J. J. Rousseau zamjenjuju tu neobjektivnu znatiželju metodom interpretacije društvenih čimbenika, klasifikacijom i usporedbom različitih društvenih obrazaca i objektivnoga tumačenja njihovih uvjetovanosti (npr. povijesnih, geografskih, klimatskih). Gotovo istodobno G. L. L. Buffon i C. von Linné (uz J. B. Lamarcka, ključni za razvoj evolucijskih ideja) u botanici i zoologiji stvaraju klasifikacije. Omogućuju, prvi put, da se i čovjeka uključi u neku zoologijsku kategoriju (Primates). F. Blumenbach (1752–1840) provodi do (nepotrebnog) savršenstva (sub)klasifikaciju ljudske vrste. Govori se o »rasama«, ali se dolazi i do spoznaje o jedinstvenosti vrste Homo sapiens (npr. J. L. Quatrefages).

U XIX. st. nekoliko temeljnih događaja igra značajnu ulogu u razvoju antropologije. Pronađene su kosti lubanje čovjeka iz Cro-Magnona (1868), Chanceladea (1883), Neandertala (1856), Arcy-sur-Cure (1859), Gibraltara (1864), poslije iz Krapine (1905). Djelom Podrijetlo vrsta prirodnom selekcijom (1859) Ch. Darwin usmjeruje antropologiju prema problemima čovjekova podrijetla, a ne samo opisa suvremenih i »egzotičnih« populacija svijeta. Stvaraju se temelji znanstvenog istraživanja u antropologiji metodama prirodnih znanosti. Mjerenjima se kvantitativno proučavaju fenotipska svojstva, a to u antropologiju uvodi metode varijacijske statistike (npr. F. Galton, K. Pearson). Osmišljava se i znanost o nasljeđivanju (genetika), temeljena na ponovno otkrivenim istraživanjima G. Mendela. Kada F. Boas pokazuje kako i za čovjeka postoji tzv. odgovor na utjecaje čimbenika okoline, antropolozi prepoznaju pod tim pojmom ili fenotipsku plastičnost organizma (utjecaj čimbenika okoline na izražajnost nepromijenjene zalihe gena u nekoj populaciji) ili pravu Darwinovu adaptacijsku selekciju. Znanja iz ekologije i genetike ponajviše pridonose sintetskoj teoriji evolucije (npr. T. Dobzhansky) uvelike usmjeravajući predmetnost antropologije prema prirodnim znanostima. Antropologijski evolucionizam XIX. i XX. st. dovodi, međutim, do prevelike važnosti prirodoznanstvene taksonomije, ali i upozorava na prijeku potrebu filozofskog antropologijskog humanizma.

Ideje A. N. C. Condorceta (1743–94) pružaju nemjerljiv doprinos osmišljavanju filozofskoga i duševnoga u antropologiji (→ filozofska antropologija). Još iz doba renesanse rasprave između »monogenista« (jedinstveno podrijetlo ljudi) i »poligenista« (podrijetlo ljudskih razlika proteže se još od samih početaka) postaju sve žešće. U proučavanju ljudske vrste javljaju se i drugačiji načini od onih prirodoznanstvenih. Temeljeni su na studiju različitih obrazaca kulture. Pojmovi »evolucionizam« i »difuzionizam« bitni su i za razvoj antropologije kao društv. i humanističke znanosti. Literatura, kao svjedok prvoga, a iskustva s terena kao svjedok potonjega, sučelili su antropologe s drugim, »stranim« društvima. Omogućili su uočavanje i utvrđivanje razlika među njima, ali i sličnosti. S jedne strane javljaju se mišljenja o jedinstvenom čovjeku i istovjetnoj evoluciji društva, a s druge postavke o izdvojenom (drugačijem) razvoju različitih kultura. Jedni smatraju kako sva ljudska društva prolaze iste faze evolucije, dok su danas uočene razlike među suvremenim društvima samo privremene. Pripadnici tzv. primitivnih društv. zajednica suvremeni su »predci« antropolozima koji ih proučavaju (npr. L. H. Morgan, E. B. Tylor, J. Frazer). Suprotna su mišljenja kako su razlike među različitim društvima neumanjive, a kulture koje ih obilježavaju nisu dio jednoga te istog evolucijskog puta (npr. F. Boas, F. Ratzel). I prirodoznanstv. i društvenohumanistička istraživanja dovela su do toga da potkraj XIX. i poč. XX. st. antropologiju dijelimo na »prirodnu« i na »duševnu« znanost (G. Durand, 1974). Prva u sebi uključuje fizičku, fiziološku, patološku, zoološku antropologiju i paleoantropologiju, a druga psihološku i psihosocijalnu te socijalnu i kulturnu antropologiju. Ova podjela antropologije nije konačna, jer se istraživanjima može pristupiti bilo genetički i povijesno, bilo statički i deskriptivno, kao i međunadopunama pojedinih predmetnosti (npr. psihološku antropologiju analizirati kroz patološke pojave) i sl. Budući da je predmetnost razmatranja antropologije kompleksnost ljudske prirode, uvijek promjenjive u prostoru (ekološkoj niši) i vremenu (s obzirom na genetičke generacije), primijenjene znanstv. metode u antropologiji svakim se danom sve više razvijaju (npr. u prirodnim znanostima od kvantitativne morfologije do vrlo sofisticiranih CT-računalnih analiza i analiza na razini DNA, a u humanističkim i društv. znanostima od jednostavne deskripcije pa do danas postmodernističke kritike pojedinih antropoloških koncepcija). Razvojem u XX. st. i razvojem mnogih novih znanstv. disciplina dolazi se do potrebe širenja antropološke predmetnosti i do tzv. koncepta »znanosti četiriju područja«. To su fizička antropologija (antropologija kao prirodna znanost), arheologija, lingvistika i socijalna/kulturna antropologija. Javlja se i prijeka potreba za petim područjem: primijenjenom antropologijom. Zato se umjetna podjela discipline na prirodoznanstvenu i društvenohumanističku, odn. znanost četiriju područja, danas sve više napušta. Ona ne zadovoljava mogućnosti suvremenih znanstvenih proučavanja, potrebe suvremene nastave i praktične primjene antropoloških spoznaja. Danas antropologiju smatramo jedinstvenom znanstvenom disciplinom u kojoj se nadopunjuju spoznaje prirodnih i društveno-humanističkih znanosti, s nizom užih stručnih područja (npr.: → arheološka antropologija, ekološka antropologija, filozofska antropologija, fizička antropologija, biološka antropologija, fiziološka antropologija, genetička antropologija, geografska antropologija, kulturna antropologija, lingvistička antropologija, medicinska antropologija, paleoantropologija, politička antropologija, primijenjena antropologija, religijska antropologija, socijalna antropologija, virtualna antropologija i dr.). Znanstvena istraživanja u antropologiji provode se danas različitim metodama znanstvenoistraživačkog rada uz interpretaciju rezultata holističkim analitičkim pristupom.

U Hrvatskoj je prvo antropološko društvo osnovano 1924. kao Antropološka sekcija Sociološkoga društva. Važna su imena za razvoj antropologije u nas poč. XX. st. D. Gorjanović-Kramberger, Weissbach, Đ. Pilar, B. Zarnik i drugi. H. Maver i P. Rudan 1974. pri Hrvatskome liječničkom zboru osnivaju Sekciju za biološku antropologiju (danas Hrvatsko društvo za medicinsku antropologiju), a 1977. Hrvatsko antropološko društvo. Europska udruga antropologa (European Anthropological Association) osnovana je u Zagrebu 1976. Prvi kongres antropologa Europe održan je u Zagrebu 1977. God. 1998. u Zagrebu je osnovana Međunarodna udruga fizioloških antropologa. U Republici Hrvatskoj prva samostalna antropološka znanstvena ustanova – Institut za antropologiju – osnovana je u Zagrebu 1992. Od 1977. izlazi u Zagrebu znanstveni antropološki časopis Collegium Antropologicum (na engleskom jeziku) o kojem se referira u referentnim publikacijama Current Contents (CC), Social Science Citation Index (SSCI) i nizu drugih publikacija.

Citiranje:

antropologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 14.12.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/antropologija>.