apsolutna topografija, u meteorologiji, sinoptička karta što prikazuje plohu konstantnog tlaka u atmosferi, na kojoj su ucrtane izohipse geopotencijalne visine nad srednjom razinom mora. Uobičajene su apsolutne topografije za tlak 850, 700, 500, 300, 200 i 100 hPa, koje prikazuju veći dio kontinenta ili pak čitavu polutku. Srednje su geopotencijalne visine tih ploha nad umjerenim geografskim širinama 1450, 3000, 5600, 9000, 11 700 i 16 000 gpm, a trenutačne geopotencijalne visine variraju ovisno o sinoptičkoj situaciji i godišnjem dobu (zimi su niže, a ljeti više). Pravac geostrofičkoga vjetra približno je paralelan izohipsama geopotencijalne visine, njegov smjer na sjevernoj polutki položen je tako da niže vrijednosti geopotencijalne visine ostaju lijevo od smjera vjetra (na južnoj polutki desno), a međusobni razmak izohipsa jest i mjera za brzinu vjetra: što su izohipse gušće, vjetar je brži. Na apsolutnoj topografiji mogu se nalaziti i barički sustavi kao što su visinske ciklone i anticiklone, visinski grebeni i doline, koji su, već prema vrstama strujanja i količini vlage na toj plohi, vezani uz karakteristična vremenska stanja.
Relativna topografija prikazuje razliku geopotencijalne visine između dviju izobarnih ploha (debljinu atmosferskoga sloja): ΔZ = Z2 – Z1, gdje je Z1 geopotencijalna visina donje izobarne plohe od npr. 1000 hPa i Z2 geopotencijalna visina gornje izobarne plohe od npr. 500 hPa. Karte relativne topografije rabe se u sinoptičkoj analizi gdje pokazuju područja relativno toplijeg odnosno hladnijega zraka: što je sloj zraka deblji, zrak je topliji, a što je sloj zraka tanji, zrak je hladniji.
