Aspergerov sindrom, neurorazvojni poremećaj iz spektra autizma, koji obilježuju poteškoće u ponašanju, komunikaciji i socijalnoj interakciji, te problemi s finom motorikom, dok je, za razliku od tzv. klasičnoga autizma, kognitivni, intelektualni (kvocijent inteligencije najčešće je prosječan ili iznadprosječan) i jezični razvoj uredan. Njegovi simptomi, jačina kojih može varirati, uključuju sklonost repetitivnim i stereotipnim obrascima ponašanja (npr. zaokupljenost pojedinim rutinama remećenje kojih izaziva uznemirenost), smanjenu potrebu za druženjem, obuzetost sobom i svojim interesima u komunikaciji s drugima, opsesivnu fiksaciju na pojedine predmete zanimanja, neusklađenost vlastite verbalne i neverbalne komunikacije, poteškoće u razumijevanju tuđih gestikulacija i izraza lica, te tjelesnu nespretnost.
Nazvan je prema austrijskom liječniku Hansu Aspergeru, koji ga je prvi opisao 1944. Smatra se jednim od najblažih autističkih poremećaja, a pogađa oko 0,5% populacije (od čega tri do četiri puta češće osobe muškoga spola). Pretpostavlja se da nastaje složenim međudjelovanjem genetskih (članovi obitelji sa sličnim poremećajima) i okolišnih čimbenika (starija životna dob roditelja, izlaganje pojedinim lijekovima i toksinima tijekom trudnoće, gestacijski dijabetes, hipoksija djeteta pri porodu i dr.).
Dijagnoza se najčešće postavlja između djetetove pete i devete godine života, iako se prvi simptomi mogu primijetiti i ranije (najčešće oko treće godine), a ranije postavljanje dijagnoze jamči bolje rezultate terapijskih metoda, koje se sastoje od vježbi socijalnih, motoričkih i komunikacijskih vještina, kao i edukacije roditelja; farmakološka terapija daje se iznimno, ukoliko sindrom prate drugi neurobiološki ili psihički poremećaji (ADHD, depresija, anksioznost i dr.).
U Hrvatskoj za pomoć osobama koje pate od Aspergerova sindroma i njihovim obiteljima djeluje Savez udruga za autizam Hrvatske (SUZAH).
