aspiracija (lat. aspiratio: disanje).
1. Želja da se što postigne; težnja, nastojanje.
2. U lingvistici, izgovor suglasnika (osobito eksploziva) s hakom: suglasnik i kratko reducirano h izgovaraju se u jednom dahu. U nekim jezicima aspiracija ima fonološku vrijednost, jer aspirirani suglasnici (aspirate) stoje u opoziciji s neaspiriranima (npr. u sanskrtu postoji puni sustav aspiriranih i njihovih neaspiriranih parova: g–gh, k–kh, c–ch, j–jh, t–th, d–dh, t–th, d–dh, p–ph, b–bh). Fonološki sustav s opozicijom aspiriranih i neaspiriranih suglasnika rekonstruiran je i za indoeuropski prajezik. Ta se opozicija izgubila u većini indoeuropskih jezika. Neki su sačuvali samo bezvučne aspirate (npr. starogrčki), a zvučne samo sanskrt i novoindoarijski jezici (npr. hindski). Engleski i njemački imaju bezvučne aspirate samo na početku riječi, a kineski ima opoziciju bezvučni – bezvučni aspirirani, a ne bezvučni – zvučni.
3. U medicini, unošenje stranih čestica ili tvari u dišne putove (želučanog sadržaja, sline i dr.); često u male djece ili u ljudi u besvjesnom stanju. Može dovesti do upale pluća i drugih komplikacija. Također usisavanje plinovita, tekućeg ili kruta sadržaja s pomoću aparata koji stvara podtlak (aspirator) radi uklanjanja sadržaja (npr. aspiracija dišnih putova) ili u dijagnostičke svrhe (aspiracijska biopsija).