Atlantski ocean ili Atlantik, drugi po veličini ocean na Zemlji; obuhvaća 82 217 milijuna km² ili oko 23% morske površine, a s rubnim morima 106,4 milijuna km² ili oko 29% površine svjetskoga mora. Njegova su rubna mora Sjeverno ledeno more, ili Arktički ocean, zatim Istočnosibirsko, Čukotsko, Laptevsko, Karsko, Bijelo, Grenlandsko, Norveško, Sjeverno, Baltičko, Sredozemno (Mediteran), Mramorno, Škotsko i Weddellovo more, Karipsko more i Meksički zaljev, Danski i Drakeov prolaz, Davisova vrata i dr.
Ime Atlantski ocean u sadašnjem značenju upotrijebljeno je prvi put na Mercatorovoj karti svijeta iz 1569., a popularizirao ga je nizozemski geograf B. Varenius. Naziv vjerojatno potječe od mitskoga kopna Atlantide (grč. Atlantís, lat. Atlantis, genitiv Atlantidis), za koje se pretpostavljalo da se, zbog tektonskih pokreta u kori Zemlje, spustilo pod oceansku razinu. Atlantski ocean pruža se u obliku slova S između Europe, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike i Antarktike. Na najužem mjestu između Afrike i Južne Amerike širok je 2840 km. Od Tihog oceana rastavlja ga 900 km širok Drakeov prolaz između rta Horna i Grahamove Zemlje, a za granicu s Indijskim oceanom uzima se meridijan rta Agulhasa (20° E).
Obale i otoci
Ukupna duljina atlantskih obala iznosi 111 866 km. Obale starih kontinenata (Afrika, Antarktika i dio Južne Amerike) slabo su razvedene. U sjevernom su dijelu oceana, zbog geološke i tektonske građe kontinenata, obale longitudinalne (Skandinavija, obala SAD-a i dr.) ili transverzalne (zapadna Europa i Velika Britanija), i zato vrlo dobro razvedene. U Atlantskom oceanu ima nekoliko većih otočnih skupina kao što su Antilsko otočje Srednje Amerike i otočje između Južne Amerike i Antarktike. Manje su otočne skupine pred ušćem rijeke Saint Lawrencea te Kanarsko otočje. Na oceanskoj pučini nalaze se samo dvije otočne skupine, Azorsko i Kapverdsko otočje, i nekoliko izoliranih otoka u južnome dijelu Atlantskog oceana (Saint Helena, Ascension i dr.).
Oceanski bazen
Po sredini Atlantskog oceana od sjevera prema jugu pruža se podmorski hrbat u obliku slova S koji mjestimice doseže i do 3000 m; u sr. dijelu prekida ga duboka uleknina Romanche (7758 m). Taj hrbat dijeli oceanski bazen u istočni i zapadni dio. Od njega prema Africi pruža se hrbat Sierra Leone, a prema Južnoj Americi hrbat Pará, koji bazen Atlantskog oceana dijele na sjevernoatlantski i južnoatlantski dio. U zapadnom se dijelu sjevernoatlantskoga bazena, između hrpta Pará i Grenlanda, nalazi Sjevernoamerička zavala s dubinom Nares (6995 m) u Sargaškome moru i dubokomorski jarak Puerto Rico (8376 m). Norveško more (u kojem se ističu dvije manje zavale: Norveška i Grenlandska) odijeljeno je od oceanskoga bazena hrptom Wyville-Thomson, između Britanskoga šelfa i Ferojskih otoka (Færøerne), te Islandsko-ferojskim pragom. Između Britanskog i Newfoundlandskoga plićaka pruža se Telegrafski ravnjak. Američko sredozemno more dijeli se na Karipsko more (5649 m) s dubokomorskom brazdom Cayman (dubina Bartlett, 7686 m) i Meksički zaljev (dubina Sigsbee, 5203 m). U istočnom dijelu sjevernoatlantskoga bazena nalaze se Kapverdska (5925 m), Južnokanarska (6293 m), Sjevernokanarska (5885 m) i Španjolska zavala (5490 m). Zapadni dio južnoatlantskoga bazena razdijeljen je hrptom Rio Grande u Brazilsku zavalu (6006 m) na sjeveru i Argentinsku zavalu (6050 m) na jugu. U istočnom dijelu južnoatlantskoga bazena Gvinejskim hrptom odijeljena je Gvinejska zavala (5695 m) na sjeveru od Angolske zavale (5879 m) na jugu, ovu pak od Kaapske zavale (5418 m) rastavlja hrbat Walvis. U antarktičkim vodama Atlantskog oceana Atlantski antarktički hrbat rastavlja zavalu Agulhasa (5715 m) od Atlantske antarktičke zavale (5856 m).
Šelf je dobro razvijen uz obalu sjeverozapadne Europe, ispred jugoistočne obale Južne Amerike, ispred ušća Amazone, oko Meksičkoga zaljeva i u Američkome arktičkom arhipelagu.
Najveći dio oceanskog dna pokrivaju vapneni globigerinski mulj, silikatni dijatomejski mulj i cirkumantarktički terigeni sediment. Najširi pojas terigenih sedimenata nalazi se u sjevernom arktičkom području, gdje su pleistocenski ledenjaci donosili u more mnogo materijala s kopna.
Prema Wegenerovoj teoriji u mlađem karbonu postojao je jedinstven kontinentski blok krute lagane kore, pretežno od silicija i aluminija (sial), koji se na početku jurskog razdoblja počeo lomiti na manje dijelove – samostalne kontinente. Tijekom vremena kontinenti su se jedni od drugih udaljivali, krećući se po plastičnom sloju sastavljenom pretežno od silicija i magnezija (sima). U pliocenu (tercijar) kontinenti su već stigli do svojega sadašnjeg položaja, samo je između Europe i Sjeverne Amerike ostala kopnena sveza, koja je poslije prekinuta. Prema toj teoriji, Srednjoatlantski hrbat otrgnuti je dio siala, a ostali su dijelovi građeni od sime. Prema teoriji tektonskih ploča, Srednjoatlantski hrbat mjesto je sudara tektonskih ploča (Sjevernoamerička, Južnoamerička – Euroazijska, Afrička), u kojem dolazi do njihova odmicanja. Na mjestu sudara jaka je vulkanska (podmorski vulkani) i seizmička (potresi) aktivnost. Ploče se u Atlantiku razmiču brzinom od 1 do 5 cm na godinu.
Voda
Modra boja oceanske vode prevladava u suptropskim širinama sjevernoga dijela Atlantskog oceana sve do ekvatora, a na južnoj polutki od ekvatora do geografske širine otoka Saint Helena i Tristan da Cunha. Zelenkaste je boje voda sjevernoga dijela Atlantskog oceana duž obale Afrike do Gvinejskog zaljeva. Bogata planktonom i zbog toga mutnozelenkasta voda nalazi se pretežno u sjevernom rubnom području, na britanskoj plićini, u plitkim vodama južno od La Plate i uz afričku obalu južno od Gvinejskog zaljeva.
Najveći salinitet (više od 37‰) ima površinski sloj vode suptropskih širina. Salinitet od 36‰, u sjevernom dijelu Atlantskog oceana obuhvaća područje između 10° i 45° N, a u južnom dijelu područje u obliku trokuta od južnoameričke do afričke obale. Vrh je trokuta kod afričke obale. Arktička voda, kojoj je salinitet ispod 35‰, prodire uz sjevernoameričku obalu do rta Hatterasa, a na europskoj strani do Islanda. U antarktičkim vodama slanost je malena. Raspored saliniteta u Atlantskom oceanu mijenja se tijekom godine zbog nejednolika otapanja polarnog leda. Na sjevernoj hemisferi spušta se izohalina od 35‰ u zapadnom dijelu Atlantskog oceana do dubine od 1000 m, a u istočnom dijelu do dubine od 1250 m. Slane vode iz suptropskih širina sjevernoga dijela oceana šire se u dubini lepezasto i silaze pod hladne antarktičke vode, pa zbog toga najveći dio dubinskih voda potječe sa sjevera. Između površinskih i dubinskih slanih voda antarktičke se vode manje slanosti provlače prema sjeveru i u zapadnom dijelu prelaze preko ekvatora na dubini od 900 m, a u istočnom dijelu na dubini od 1000 m. Po dnu Atlantskog oceana šire se manje slane antarktičke vode, koje u istočnom dijelu zaustavlja hrbat Walvis. Tople ekvatorske vode, okružene izotermom od 25 °C, koje su na afričkoj obali ograničene na područje između Gvineje Bisau i ušća Konga, šire se prema američkoj obali na sjeveru do sjeverne obale Floride, a na jugu uz brazilsku obalu do 18° S. Na područje toplih ekvatorskih voda na sjevernoj i južnoj hemisferi nastavlja se po jedan pojas mlačnih voda s temperaturom 20 do 25 °C. Pojasi mlačnih voda na sjeveru i jugu graniče s pojasom hladnih voda (s temperaturom nižom od 10 °C). Granice pojedinih pojasa nisu stalne, nego se mijenjaju tijekom godine. Najmanja su godišnja kolebanja temperature u ekvatorskom području (manja od 10 °C), a najveća oko ušća rijeke Saint Lawrencea (viša od 18 °C). U dubini hladna antarktička voda (2,5 °C) prodire po dnu ispod toplije vode i dopire do Davisova praga ispred Baffinova zaljeva. Hrbat Walvis u istočnom dijelu Atlantskog oceana sprječava prodor hladnih antarktičkih voda s temperaturom nižom od 2 °C prema sjeveru. U zapadnom dijelu hladnija antarktička voda prodire u topliju na dubini od 1000 do 2000 m. Prodor arktičkih hladnih voda prema jugu sprječavaju prag Davis i Islandski hrbat. Najmanja je gustoća oceanske vode u području ekvatorske tople vode, a najveća zimi u području polarnih voda. U tijeku godine mijenja se raspored gustoće.
Struje
Zbog pasatnih vjetrova, koji pušu sa sjeveroistoka i jugoistoka prema pojasu ekvatorskih tišina, struji topla voda prema zapadu i tako nastaju sjeverna i južna ekvatorska struja, a između njih prolazi povratna ekvatorska struja. Tople ekvatorske vode, prešavši Atlantski ocean, skreću kod rta São Roquea (istočni rt Južne Amerike) prema sjeverozapadu i teku duž obale Južne Amerike, jedan ogranak teče s vanjske strane Antilskog otočja, a drugi ulazi u Karipsko more i Meksički zaljev, odakle izlazi kao Golfska struja koja prolazi kroz Floridski prolaz (između Floride i Kube) s 30 milijuna m³/s. Odatle duž američke obale teče do rta Hatterasa, pa skreće prema istoku. Prešavši gotovo cijeli ocean, Golfska se struja razdvaja: desni ogranak pred pirenejskom obalom skreće prema jugu kao hladna Kanarska struja i prelazi u sjevernu ekvatorsku struju, koja okružuje Sargaško more. Lijevi ogranak nastavlja tok prema obalama sjeverozap. Europe i prelazi u Barentsovo more. Sa sjevera duž jugoistočne obale Grenlanda teče hladna Grenlandska struja, a kroz Davisova vrata hladna Labradorska struja. Vode Labradorske struje dodiruju se pred Newfoundlandom s toplim vodama Golfske struje, poniru pod njih i ispunjaju duboke dijelove Atlantskog oceana. Na južnoj hemisferi duž brazilske obale teče prema jugozapadu jedan dio ekvatorske struje (Brazilska struja). Južno od 30° S skreće prema jugu, a zatim prema istoku, spaja se s ledenim antarktičkim vodama u subantarktičku struju, od koje jedan dio skreće prema sjeveroistoku kao hladna Benguelska struja, a veći dio teče u Indijski ocean.
Morske mijene i valovi
U Atlantski ocean dolazi plimni val iz Tihog oceana i kreće se prema sjeveroistoku i istoku. Plimna su kolebanja manja u ekvatorskim, a veća u umjerenim širinama, veća su na afričko-europskoj nego na američkoj strani, osim u zaljevu Fundyju (18 m) i na obali Patagonije (Bahía Grande 12,6 m). Plimna kolebanja također su veća uz obale kontinenta nego na udaljenim oceanskim otocima. U rubnim morima Atlantskog oceana nastaje amfidromija (kružno kretanje plimnog vala oko jedne točke, u kojoj nema kolebanja). Takvih pojava ima u Karipskome moru, zaljevu Saint Lawrenceu, u Sjevernome moru i drugdje. Valovi nastaju uglavnom pod utjecajem vjetra. Visina valova rijetko je veća od 15 m; najveći su valovi kod rta Horna u Južnoj Americi.
Biljni i životinjski svijet
Ihtioplanktona ima više u obalnim hladnim vodama polarnih krajeva (Sjeverno more, Newfoundlandski plićak), i to u površinskom sloju, dok se u tropskim morima plankton zadržava u sloju do 50 m dubine. Razmještaj je organizama u Atlantskom oceanu zonalan. Između dviju polarnih regija nalazi se jedinstven ekvatorski pojas, a između ekvatorskoga pojasa i polarnih regija dva prijelazna pojasa. Obje polarne regije (arktička i antarktička) podudaraju se u mnogim rodovima i vrstama (bipolaritet). U arktičkoj regiji žive različne vrste kitova, tuljana i morskih ptica. U sjevernom prijelaznom pojasu Newfoundlandski i Britanski plićak te skandinavske obalne vode obiluju bakalarom, sleđem (haringom), skušom te tuljanima, dupinima i kitovima. Za ekvatorsko područje karakteristična je vegetacija sargassum (Sargaško more) i ribe poletuše (Exacoetus volitans). Na zapadnoj strani Sargaškoga mora mrijeste se jegulje, koje onamo dolaze iz rijeka okolnih kontinenata. Južnoatlantska prijelazna regija nalikuje sjevernoatlantskoj prijelaznoj regiji, s većim obiljem morskih ptica, među kojima je najpoznatija albatros. Antarktičke vode obiluju planktonom, ribom, tuljanima, kitovima i pticama (pingvini i dr.).
Gospodarsko-geografsko obilježje
Atlantikom prolazi oko 70% svjetske pomorske trgovine. Golema tehnička i proizvodna moć Zapadne Europe i sjeveroistoka SAD-a određuje dominantni značaj sjevernoatlantskoga poprečnog puta. Glavni brodski put Atlantskog oceana povezuje vodeće luke: Rotterdam (po robnom prometu prva luka svijeta), Antwerpen, London, Liverpool, Southampton, Le Havre na jednoj i New York, Houston, Philadelphiju, Baltimore, Norfolk-Newport News, Boston i dr. na drugoj strani. U robnom je prometu količina tereta iz Amerike prema Europi oko 4 puta veća nego u obrnutom smjeru. Značajne su dijagonalne rute Južna Amerika (Maracaibo, Rio de Janeiro, Santos, Buenos Aires) – Europa i Afrika (Dakar, Abidjan, Cape Town) – Sjeverna Amerika. Otvaranjem Sueskoga (1869) i Panamskoga kanala (1914) prometna funkcija Atlantskog oceana dobiva svjetsko značenje. Za plovidbu su važni Engleski i Kielski kanal te Plovni put Saint Lawrence. Živ brodski promet teče između atlantske obale SAD-a, Kanade i zemalja antilskog i južnoameričkog područja. Osobito je važan zračni putnički promet koji tvori važnu spojnicu cirkumatlantskog prostora. Osim glavnih zračnih luka uz velike gradove (New York, London, Rotterdam, Buenos Aires, Rio de Janeiro i dr.) ističe se i niz geografski povoljno položenih zračnih luka i uzletišta: Azori, Island, Irska, Bahami, Bermuda, Grenland.
Bogata su ležišta nafte i zemnog plina unutar kontinentskoga šelfa Meksičkog zaljeva, u južnom dijelu Karipskoga mora te uz obale Gabona, Nigerije i Angole. Osobito su bogata ležišta pred obalom Škotske i Norveške u Sjevernome moru.
Atlantski ocean daje 2/5 ukupnog svjetskog ulova morske ribe. Glavna se ribolovna područja nalaze u plićacima sjevernog dijela Atlantskog oceana. Plićak pred obalom sjeverozapadne Europe unutar izobate od 400 m obuhvaća 2,2 milijuna km². Ondje se lovi uglavnom sleđ (haringa), bakalar i list, srdela, šnjur i dr. Oko Newfoundlanda i rijeke Saint Lawrencea plićaci unutar izobate od 200 m obuhvaćaju oko 275 000 km². Ribama obiluju hladne vode pred Pirenejskim poluotokom i Marokom te pred ušćem rijeke Mississippija. U južnom dijelu Atlantskog oceana najpoznatiji su plićaci bogati ribom pred obalom Patagonije i oko otočja Falklanda. Kitovi u arktičkim vodama, zbog prekomjerna izlovljivanja, gotovo su istrijebljeni. U hladnim antarktičkim vodama kitolov se morao regulirati međunarodnim ugovorima, kako bi se kitovi sačuvali od uništenja.