Augustinčić, Antun, hrvatski kipar (Klanjec, 4. V. 1900 – Zagreb, 10. V. 1979). God. 1918. u Zagrebu započeo studij kiparstva (R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović), diplomirao 1924 (I. Meštrović). Kao stipendist francuske vlade boravio u Parizu (1924–26), gdje je studirao i izlagao u salonu francuskih umjetnika i Salonu neovisnih. U Zagrebu je jedan od utemeljitelja likovne skupine Zemlja, s kojom izlaže (1929. i 1932), a 1933. istupa iz nje zbog idejnih razilaženja. Nakon Moskve i Beograda, od 1946. živio u Zagrebu, gdje je iste godine postao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1949. vodio je majstorsku radionicu za kiparstvo, u kojoj su se usavršavali mnogobrojni hrvatski kipari, a te iste godine postao je članom JAZU (danas HAZU). God. 1976. otvorena je Galerija »Antuna Augustinčića« u Klanjcu.
Augustinčić se već u Parizu (1924–26), upoznavši kiparstvo A. Rodina i E. A. Bourdellea, oslobađa akademskog načina oblikovanja skulpture. Njegov je osobni likovni izraz između Meštrovićeve monumentalnosti i Kršinićeva lirizma; novo shvaćanje realizma osobito je uočljivo u monumentalnoj plastici: konjanička figura Józefa Piłsudskog (1937), postavljena u Katowicama 1990; Spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu (1948); konjanička figura Mir pred zgradom UN-a u New Yorku (1952–54); Spomenik Marinu Držiću u Zagrebu (1963); Nošenje ranjenika u Sisku (1965); Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici (1973). Antologijskim psihološkim portretima (Z. Šnajder, 1928; L. Novak, 1933; A. Štampar, 1952; L. Ružička, 1953; Z. Baloković, 1967; B. Gavella, 1975) ubraja se među najvažnije predstavnike hrvatskog psiholološkog portretnoga kiparstva. U bronci, gipsu i kararskome mramoru, u punome volumenu ili dubokome reljefu modelirao je putena ženska torza (Brijunski akt, 1948; Torzo, 1952). U Zagrebu su skulpture Brijunski akt u parku Ribnjak i Dječak na fontani u parku na Svačićevu trgu (obje postavljene 1954); u Glini je fontana Majka i dijete (1990). – Na varaždinskom i klanječkome groblju nalazi se skulptura Odmor, a na zagrebačkome Mirogoju Ikar (obje 1935). Sudjelovao je na mnogobrojnim javnim međunarodnim natječajima (Tirana, Niš, Dachau, Buenos Aires, Skoplje, Kairo, Addis Abeba i dr.), gdje je dobio mnoge nagrade, a neki su spomenici izvedeni. Bavio se oblikovanjem medalja (Benko Horvat, 1940) i plaketa (Nikola Tesla, 1967).