Benić, Gordana, hrvatska pjesnikinja (Split, 1. XII. 1950). Diplomirala je 1975. jugoslavenske jezike i književnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radila je kao novinarka u Slobodnoj Dalmaciji. Pjesnikinja je kompleksnog ikoničkog vokabulara, intertekstualno premreženoga specijalističkim pojmovljem (arheologija i geografija, poslije također astrofizika i kozmologija) te bogatstvom metaforike, na razini forme ostvaruje fluidnu inačicu pjesme u prozi. U ranijim pjesničkim zbirkama (Soba, 1984; Kovači sjene, 1990; Trag Morije, 1992; Dubina, 1994; Laterna magica, 1998) razaznaje se uvjetovanost mediteranskim krajolikom i komornost ozračja, ali i postupna težnja radikalno simboličkomu i čudesnomu. Počev od zbirki Balada o neizrecivom (2003) i Svijet bez predmeta (2007), topološku usidrenost te intimističke i lokalne motive odmjenjuju univerzalno i kozmičko, u smjeru krajnjega egzotizma, a dotadašnji joj je opus probran u zbirci Unutarnje more (2006). Njezin se kasni opus račva u dva smjera: u nizu knjiga kao sjecište njezine »poetske kozmografije«, podjednako u tekstu i fotografiji, potvrđuje se Dioklecijanova palača u Splitu (Palača zarobljenih snova, 2012; Palača nezemaljskih snova, 2013; Palača svjetla i sjene, 2015; Palača posljednjih kartografa, 2017; Palača i njezini dvojnici, 2020; Palača nevidljivi planet, 2021), a u drugome nizu ostvaruje poetski projekt »svemirskoga romantizma«, petoknjižje ekstatično zaokupljeno astronomskim, astralnim, ezoterijskim, futurološkim, kozmogonijskim i mitskim motivima (Banalis gloria, 2009; Oblik duše, 2011; Nebeski ekvator, 2015; Bijeli šum, 2019; Zemlja nulta, 2022); taj je opus probran u knjizi Vremenski putnici (2020). Pjesme su joj prevođene na francuski, talijanski, njemački i madžarski. Dobitnica je Goranova vijenca za cjelokupno pjesničko djelo (2014).
