boogie-woogie [bugiwu'gi], oblik pijanističkog bluesa nastalog u SAD-u početkom XX. st. u ruralnim područjima Juga, posebno u Texasu. Ključnom ranom snimkom smatra se »Chicago Stomps« (1924) pijanista i skladatelja Jimmyja Blythea. Prva uporaba termina zabilježena je u naslovu i stihovima skladbe »Pine Top’s Boogie Woogie« (Clarence »Pine Top« Smith, 1928). Važnu ulogu u razvoju žanra imali su i Albert Ammons, Meade Lux Lewis, Jimmy Yancey i dr.
Boogie-woogie karakterizira naglašeno perkusivan instrumentalistički stil, pri čemu pijanist lijevom rukom održava energičan ritam (bas-obrazac, tzv. walking, uz minimalne varijacije) desnom izvodeći mnoštvo melodijskih i ritamskih improvizacija. S obzirom na to da je dominantno namijenjen plesu (naziv se rabi i za istoimenu vrstu plesnih pokreta), u klavirskome boogie-woogieju ritam je važniji od melodije i harmonije, a do punog izražaja dolazi perkusivni potencijal klavira. Cilj je ostvariti puni, praskavi, razigrani pijanistički ton kojim se boogie-woogie ističe među ostalim oblicima bluesa.
Elementi boogie-woogieja katkada su integralni dio izvedbe manjih jazz i blues-sastava te većih formacija s pjevačem ili bez njega (npr. swing-orkestara). Iako se popularnost žanra nakon 1940-ih znatno smanjila, komponente i izvedbeni stil boogie-woogieja prihvatili su i protagonisti ranoga rock and rolla i rhythm and bluesa (Fats Domino, Jerry Lee Lewis, Dr. John) te country-glazbe (The Charlie Daniels Band, Asleep at the Wheel).
