Bowie [bui], David (pravo ime David Robert Jones), britanski rock-pjevač, skladatelj i glumac (London, 8. I. 1947 – New York, 10. I. 2016). Pseudonim je uzeo prema Jamesu (Jimu) Bowieju (1796–1836), američkom pustolovu (odnosno tzv. Bowiejevu nožu koji je po njem nazvan). Započeo je svirajući saksofon, klavir i gitaru, nadahnujući se jazzom te ranim rock and rollom (osobito Elvisom Presleyem), tragajući za vlastitim izričajem kao član više sastava (The Konrads, The King Bees, The Lower Third). Nakon uspjeha drugog albuma David Bowie (1969; poznatiji kao Space Oddity, prema zapaženoj istoimenoj skladbi), karijera mu snažniji zamah dobiva ambicioznim ostvarenjem The Man Who Sold the World (1970), u kojem se ističe naslovna skladba, s elementima psihodeličnoga rocka te stihovima prožetima motivima rata, vjerskih pitanja, seksa, kao i općekulturnih pojmova, npr. iz filozofije Friedricha Nietzschea. Pristupačnijem izrazu, tipičnom za tadašnji kantautorski rock, vratio se albumom Hunky Dory (1971), s pjesmama »Life on Mars?« i »Changes«, dok je široku popularnost stekao konceptualnim albumom The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars (1972), sa zapaženom naslovnom skladbom te skladbama »Starman« i »Rock ‘n’ Roll Suicide«, jednim od najutjecajnijih rock-albuma uopće, a napose 1970-ih u kontekstu ondašnje glam rock scene: u skladu s bizarno koncipiranom narativnom strukturom, protagonist Ziggy Stardust androgina je rock-zvijezda s drugoga planeta (koju je do 1974. koristio kao svoj alter ego). Nakon prijelaznog albuma Alladin Sane (1973), objavio je 1974. Diamond Dogs, djelo sumornog ugođaja apokaliptičkog orwellovskog rock-futurizma, s iznimnom naslovnom skladbom i singlom »Rebel Rebel«. Sredinom 1970-ih sve se više usmjerava prema spoju art i ambijentalnoga rocka te suvremene eksperimentalne glazbe, koji naziva »plastičnim soulom«, te, pod utjecajem Briana Ena, stvaralaštvo proširuje elementima kazališta, filma, slikarstva i književnosti. Izrazit otklon od estetike klasičnog rocka razvidan je na albumu Young Americans (1975) te još izrazitije na složenome Station to Station (1976), funk-soul ostvarenju nadahnutom europskom glazbom, kao i na tzv. berlinskoj trilogiji (većim dijelom snimljenoj u Berlinu), koju čine inovativni albumi Low i »Heroes« (oba 1977) te Lodger (1979), pionirska ostvarenja post-punka, ogoljene produkcije, a koja odaju Bowiejevu trajnu fascinaciju njemačkom kulturom (bilo na art pop pjesmama, bilo na ugođajnim, mahom instrumentalnim skladbama, npr. dojmljiva »Warszawa«). Nakon vrsnih albuma Scary Monsters (1980) i Let’s Dance (1982), s hitovima »Modern Love«, »China Girl«, baladom koju je skladao s Iggyjem Popom, te naslovnom pjesmom, kao i hit-singla »Absolute Beginners« (1986) iz istoimena filma, opus mu je kvalitetom slabio dok je istodobno komercijalno sve uspješniji (albumi Tonight, 1984., Never Let Me Down, 1987., Black Tie White Noise, 1993). I daljnja su mu ostvarenja kvalitativno neujednačena: na albumu Outside (1995) suradnik mu je ponovno B. Eno, Earthling (1997) se približava suvremenim elektroničkim trendovima (drum and bass), dok su »Hours...« (1999) te uspjeliji Heathen (2002) i Reality (2003), povratak konvencionalnijim pop rock formama. Nakon desetogodišnje stanke objavio je iznimno dobro prihvaćene albume The Next Day (2013), sa skladbom »Where Are We Now?«, na kojem su primjetne refleksije na vlastito kreativno razdoblje 1970-ih, te eksperimentalni Blackstar (2016), označen temom smrti, u kojemu uspjelo spaja art rock i free jazz.
Ostvario je i nekoliko zapaženih filmskih uloga: Čovjek koji je pao na Zemlju (The Man Who Fell to Earth, Nicolas Roeg, 1976), Glad (The Hunger, Tony Scott, 1983), Sretan Božić, gospodine Lawrence (Merry Christmas, Mr. Lawrence, Nagisa Oshima, 1983), Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom (Twin Peaks: Fire Walk with Me, David Lynch, 1992), Prestiž (The Prestige, Christopher Nolan, 2006).
Djelujući, prema vlastitim riječima, poput svojevrsna skupljača tuđih ideja, ugrađujući, u cijelosti ili dijelovima, raznorodne poetike, pristupe, žanrove i osobnosti u vlastitu scensku pojavu, izgradio je jedan od najkompleksnijih opusa u popularnoj glazbi uopće, utjecavši na mnogobrojne glazbenike, od Madonne do sastava The Smiths, Depeche Mode i Radiohead. U Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame) uveden je 1996.
