struka(e):
Bowie, David
britanski rock-pjevač, glazbenik, skladatelj i glumac
Rođen(a): London, 8. I. 1947.
Umr(la)o: New York, 10. I. 2016.
ilustracija
BOWIE, David

Bowie [bui], David (pravo ime David Robert Jones), britanski rock-pjevač, glazbenik, skladatelj i glumac (London, 8. I. 1947New York, 10. I. 2016). Pseudonim je preuzeo od Jamesa (Jima) Bowieja, američke narodne legende iz XIX. st., junaka obrane Alama, odnosno nožu koji je postao poznat pod njegovim imenom (Bowie-nož).

Svirao je saksofon, klavir i gitaru, oduševljavao se jazzom, Elvisom Presleyem i ranim rock and rollom, tragajući za vlastitim umjetničkim identitetom u sastavima kao što su The Konrads (koji je okupio 1962), The King Bees i The Lower Third. Nakon komercijalnog uspjeha skladbe »Space Oddity« (1969), te istoimenog albuma (izvorni naslov David Bowie), karijera mu dobiva snažniji zamah ostvarenjem The Man Who Sold the World (1970), ambicioznim pothvatom snimljenim pod utjecajem psihodeličnoga hard rocka te protkanim motivima mentalnog zastranjivanja, rata, religijskih pitanja, seksa i nietzscheovske filozofije (kojoj će se vraćati u idućim godinama). Album Hunky Dory (1971) povratak je pristupačnijem izrazu, tipičnom za tadašnji kantautorski rock (»Life on Mars«, »Changes«). Bowievoj širokoj popularnosti pridonio je singl »Starman«, zajedno s ambicioznim konceptualnim albumom The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars (1972), jednim od ključnih i najutjecajnijih rock-albuma 1970-ih, posebno u kontekstu ondašnje glam rock scene. U skladu s bizarno koncipiranom narativnom strukturom, protagonist Ziggy Stardust androgina je rock-zvijezda s drugog planeta, koja je iduće dvije godine funkcionirala kao Bowiejev alter ego. Album Alladin Sane (1973) prijelazna je etapa prema sumornom ostvarenju Diamond Dogs (1974), kojega je apokaliptični orwellovski rock-futurizam sadržavao nekoliko iznimnih skladbi, poput naslovne teme te singla »Rebel Rebel«; obje će se naći na podcijenjenom dvostrukom koncertnom albumu David Live, snimljenome 1974. na američkoj turneji.

Sredinom 1970-ih Bowie proširuje područje djelovanja prema onomu što je označavao terminom »plastični soul«, a u zvučnu sliku ugrađuje elemente art rocka, ambijentalnih idioma i suvremene eksperimentalne glazbe. Pod utjecajem suradnika i mentora Briana Ena pribjegava drugačijim strategijama u kreativnom izražavanju te u stvaralačkom procesu poseže za manje tipičnim umjetničkim oblicima kao što su kazalište, film, pantomima, slikarstvo i književnost. Young Americans (1975), nadahnut philadelphijskom soul-glazbom, izravan je otklon od estetike klasičnog rocka. Bijeg od konvencionalnoga još se snažnije očituje u kompleksnom sadržaju albuma Station to Station (1976), funk-soul ostvarenja uronjenoga u ugođaj europske glazbe. Tzv. berlinska trilogija, većim dijelom snimljena u studijima Hansa u Berlinu, sadržavala je inovativne albume Low, Heroes (oba 1977) i Lodger (1979), koji su iscrtali žanrovske konture post-punka. Asketski producirana sinteza ambijentalnoga rocka, meditativnih instrumentalnih skladbi, art popa i elektroničkih skulptura (npr. »Warszawa«) ukorijenjena je u Bowiejevoj fascinaciji njemačkom kulturom: krautrockom skupina Kraftwerk i Neu!, filozofijom Friedricha Nietzschea, njemačkim ekspresionizmom (Die Brücke), kazališnim redateljem Maxom Reinhardtom, Bertoltom Brechtom i dr.

Nakon još jednog impresivnog ostvarenja Scary Monsters and Super Creeps (1980), Bowiejev opus u kreativnom smislu urušavao se u omjeru u kojem je komercijalno jačao. Let’s Dance (1982) važna je karika njegova opusa, no albumi snimljeni tijekom 1980-ih, poput Tonight, Never Let Me Down te Tin Machine I i Tin Machine II, smatraju se najslabijim dijelovima njegova stvaralaštva. Reafirmaciju doživljava 1990-ih, iako je opus iz toga razdoblja kvalitativno nekonzistentan: na Outside (1995) opet sudjeluje Eno, Earthling (1997) je donekle afektiran eksperiment modernim elektroničkim trendovima (drum and bass), dok se na albumu Hours (1999) te mnogo uspjelijem Heathen (2002) vratio konvencionalnijim pop rock formama. U sadržaju posljednjega (kao i idućega, Reality) primjetne su svjesne refleksije na vlastito kreativno razdoblje 1970-ih, što je intenzivirano obnovljenom suradnjom s američkim producentom Tonyjem Viscontyjem. Posljednje studijsko ostvarenje Blackstar snimio je u New Yorku uz potporu lokalne skupine jazz-glazbenika i objavio dva dana prije smrti.

Ostvario je nekoliko zapaženih filmskih uloga: Čovjek koji je pao na Zemlju (The Man Who Fell to Earth, Nicolas Roeg, 1976), Glad (The Hunger, Tony Scott, 1983), Sretan Božić, gospodine Lawrence (Merry Christmas, Mr. Lawrence, Nagisa Oshima, 1983), Labirint (Labyrinth, Jim Henson, 1986), Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom (Twin Peaks: Fire Walk with Me, David Lynch, 1992), Prestiž (The Prestige, Christopher Nolan, 2006).

Prema vlastitim riječima, tijekom karijere funkcionirao je kao sinteza raznolikih tuđih ideja, poput njihova sakupljača. Proučavajući dijametralno suprotne osobnosti iz vanjskoga svijeta, Bowie ih je – cijele ili u fragmentima – ugrađivao u vlastitu. Jedan je od najkompleksnijih, najsvestranijih i najinovativnijih glazbenika druge polovice XX. st., čiji se utjecaj proteže na nekoliko naraštaja. Godine 1996. uveden je u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame).

Citiranje:

Bowie, David. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 24.2.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/bowie-david>.