Buda (sanskrt. buddha: probuđeni, prosvijetljeni), začasni pridjevak osnivača budizma, princa Siddhārthe iz obitelji Gautama (prema predaji Kapilavastu, 566. ili 563. pr. Kr. – Kusinagara, sada Gorakhpur, 486. ili 483. pr. Kr.). Pripadao je ratničkoj kasti (kšatriya) roda Śākya, pa je znan kao Śākyamuni Buddha (probuđeni koji je mudrac iz roda Śākya). Prema uglavnom prihvaćenoj predaji, slučajno spazivši da postoje starost, bolest i smrt, u 29. godini života napušta svoj povlašteni život težeći za spoznajom. Ne nalazeći je među isposnicima, predaje se meditaciji i nakon 49 dana u 35. godini života postiže prosvjetljenje (bodhi) i postaje buddha – probuđeni. Njegov nauk (buddha dharma → budizam) učenje je o »četiri plemenite istine« (catvari ārya satyāni) – o patnji, nastanku patnje, ukinuću patnje, o osmeročlanu putu za uništenje patnje. Probudila se njegova samilost (kanuṇa) i otpočinje propovijedati kako bi pomogao ljudima da iziđu iz kruga rađanja i smrti (saṃsāra). U »propovijedi iz Benaresa«, poznatoj kao »pokretanje kotača (zakona) učenja« (sanskrt. dharma cakra pravartana), objavio je svoj nauk, a njegova prva petorica učenika postali su začetnici budističke redovničke zajednice (saṇgha). Motivi iz njegova života predmetom su mnogobrojnih legendi, priča (jātake) i književnih djela. Likovni prikazi javljaju se u simboličkom obliku u III. st. pr. Kr., a u antropomorfnom u I. st.; karakteristična je statua u sjedećem (lotos) položaju u gandharskoj umjetnosti.