struka(e): likovne umjetnosti
Bukovac, Vlaho
hrvatski slikar
Rođen(a): Cavtat, 4. VII. 1855.
Umr(la)o: Prag, 23. IV. 1922.
ilustracija
BUKOVAC, Vlaho, Alegorija slikarstva, 1897., Dubrovnik, Umjetnička galerija, Galerija Bukovac u Cavtatu
ilustracija
BUKOVAC, Vlaho, Gundulićev san, Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti
ilustracija
BUKOVAC, Vlaho, Mlada patricijka, Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Bukovac, Vlaho (pravo ime Faggioni, Biagio, Blaise), hrvatski slikar (Cavtat, 4. VII. 1855Prag, 23. IV. 1922). God. l866. otišao je sa stricem u Ameriku, gdje se počeo amaterski baviti slikarstvom. Po povratku u domovinu 1876. odlazi uz pomoć pjesnika M. Pucića i biskupa J. J. Strossmayera u Pariz, gdje 1877–80. studira na École des Beaux-Arts u klasi A. Cabanela. Od 1880. ima vlastiti atelijer u Parizu. Radi (pod pseudonimom »Paul Andrez«) portrete pripadnika visokog društva za trgovce umjetninama (»Vicars Brothers« u Londonu) i sliku Isus prijatelj malenih (Mention honorable na Salonu 1888) za engleskog industrijalca i kolekcionara Samsona Foxa. God. 1882. i 1883. boravio je na dvoru u Beogradu (Portret kraljice Natalije), odnosno Cetinju (portreti članova obitelji kneza Nikole), potom 1884–85. u Dalmaciji i l892. u Đakovu (Portret J. J. Strossmayera). Nastojanjem F. Račkog i I. Kršnjavoga seli se 1893. u Zagreb, gdje postaje središnja osoba svih umjetničkih manifestacija. Njegovim zalaganjem izgrađeni su atelijeri za umjetnike i podignut Umjetnički paviljon. God. 1897. gradi vlastitu kuću i atelijer (Tomislavov trg 18). Zbog razilaženja u umjetničkim pogledima dolazi u sukob s I. Kršnjavim pa s mladim umjetnicima osniva secesijsko Društvo hrvatskih umjetnika. Razočaran polemikama oko izložbe »Hrvatski salon«, koju je društvo priredilo 1898., Bukovac se povukao u Cavtat. God. 1902. odlazi s obitelji u Beč, 1903. imenovan je izvanrednim, 1910. redovitim profesorom na Akademiji výtvarných umění u Pragu, gdje djeluje do smrti. God. 1908. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih umjetnika »Medulić« u Splitu. God. 1918. bio je član češke delegacije na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Od 1900. počasni je član češkoga umjetničkoga društva Jednota umělců výtvarných, od 1905. Srpske kraljevske akademije, 1913. postaje dopisni član Češke akademije cara Franje Josipa I. za znanost, jezik i umjetnost, a 1919. počasni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU). God. 1918. objavljen mu je u Zagrebu autobiografski tekst Moj život.

Bukovac je najznačajniji hrvatski slikar s prijelaza iz XIX. u XX. stoljeće, predstavnik akademskoga realizma koji usvaja stečevine plenerizma i simbolizma. Uz portret, koji je njegovo glavno područje, majstorskom virtuoznošću slika aktove, velike figuralne kompozicije i pejzažne studije. Već u pariškoj fazi uz slike tamne palete i glatke fakture rađene u duhu J. Čermaka i prema strogim propisima Salona (La grande Iza, 1882) nastaju manje konvencionalna djela u kojima, nakon prijelomnog boravka u Dalmaciji 1884–85., dolazi do prihvaćanja plenerizma i nagoviještanja buduće svijetle skale boja (Obitelj Katalinić, 1885). Svi su ti elementi potpuno definirani i kulminiraju u zagrebačkom razdoblju (1893–98), koje označava kraj te faze. Slike se odlikuju slobodnim duktusom, otvorenim i prozračnim bojama koje odaju umjetnikov suptilan osjećaj za svijetle tonove i nijanse (Moje gnijezdo, 1897). Kombinacijom glatkoga namaza i gustih impasta Bukovac slika velike naručene kompozicije (Gundulićev san, 1894; zastor Hrvatskoga narodnog kazališta s temom hrvatskoga narodnog preporoda, 1895), zatim aktove (Magdalena, 1898) te, najviše, portrete (Celestin Medović, 1894; Autoportret u bijeloj košulji, 1897). Krajem zagrebačkoga i u cavtatskom razdoblju radi pod utjecajem secesije (Portret Ljudevita Vranyczanyja, 1898; Dante na obali, 1900). Tada se u njegovim slikama pojavljuje crtičav potez postimpresionista (G. Segantini), koji osobito dolazi do izražaja u ciklusu aktova nastalih oko 1908 (Probuđena) i koji se zadržava u cijeloj praškoj fazi (Ružičasti san, 1916). God. 1878–93. redovito je izlagao na pariškom Salonu, a 1897., 1901. i 1903. na Bijenalu u Veneciji. – Samostalno je izlagao u Zadru (1884), Zagrebu (1893), Beču (1903) i u Pragu (1915. i 1921), a velike retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu (1988/89 i 2000) i u Pragu (2000).

Citiranje:

Bukovac, Vlaho. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 26.5.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/bukovac-vlaho>.