struka(e): | |

Čiovo, otok u srednjoj Dalmaciji; obuhvaća 28,8 km² s 8393 st. (2021). Dug je 15,3 km, širok do 3,5 km. Zatvara Kaštelanski i Trogirski zaljev. Pruža se u smjeru istok–zapad, između kopna na sjeveru (od kojega je odvojen Trogirskim kanalom), istoku i zapadu te otoka Šolte (dijeli ih Splitski kanal) na jugu. Građen je od krednih vapnenaca. Najviši je vrh Rudine (209 m). Otok je nerazveden (koeficijent razvedenosti 2,5); duljina je obale 46,7 km. Na sjevernoj obali je zaljev Saldun, na južnoj su uvale Movarštica, Tatinja, Duga uvala i dr. Pred jugozapadnom su obalom otočići Sveta Fumija, Kraljevac, Zaporinovac, Pijavica, Balkun, Galera i dr. Pretežno je pod makijom (česvina, mirta, pelin, smrča) i garigom (pašnjaci). Mjestimično se prostiru šumarci bora i čempresa. Tradicionalni uzgoj mediteranskih kultura (masline, smokve, rogač, badem, agrumi i dr.) i ribolov zamjenjuje turizam (plaže), ugostiteljstvo, trgovina i građevinarstvo; osobito je razvijeno vikendaštvo (izgradnja vikendica započela je 1960-ih, pojačala se 1970–90. i ponovno 2000–10). Na otoku je trogirsko brodogradilište i marina. Naselja su uglavnom smještena uz obalu. Dio grada Trogira nalazi se na Čiovu (3136 st.), na sjeverozapadnom dijelu otoka (spojen s kopnom dvama pokretnim mostovima). Ostala su naselja Okrug Gornji (2760 st.), Slatine (924 st.), Mastrinka (837 st.), Arbanija (349 st.), Okrug Donji (235 st.), Žedno (152 st.). – Romanski naziv za otok (Bua, Boa, Bavo, Bubus) vjerojatno je ilirskoga podrijetla. Drugo je ime otoka bilo Caput Iovis (latinski: Jupiterova glava), iz kojega vjerojatno dolazi i današnji naziv. Ostatci gradina svjedoče o naseljenosti već u prapovijesti, a postoje i skromni antički nalazi (grobni nalazi i dijelovi sarkofaga). Čini se da je u ranome srednjem vijeku otok bio slabo naseljen. Iz toga razdoblja poznati su tek ostatci starohrvatskih crkvica sv. Petra u uvali Supetar i sv. Maura u uvali Movarštica. Poslije su na otoku bili većinom leprozoriji i pustinjački stanovi. Godine 1461. spominju se naselja Žedno i Okrug, nastala vjerojatno nakon što su Mlečani dopustili naseljavanje otoka (1451), jer je pojavom Osmanlija u zaleđu dalmatinskih gradova dio stanovnika s kopna bježao i na Čiovo. Istodobno, zbog stiješnjenosti gradskoga prostora, otok naseljavaju i stanovnici Trogira. U XV. st. na Čiovu je izgrađen dominikanski samostan Svetoga križa, blizu današnjega naselja Arbanije (graditelji Ivan Drakanović i Nikola Mladinov), u kojem se čuvaju mnoge umjetnine, među kojima i slike Mateja Pončuna. U franjevačkom samostanu sv. Antuna na Dridu, koji je sačuvao izgled iz XVII. st., nalazi se slika Palme ml. i skulptura sv. Magdalene, rad Ivana Duknovića. Uz sjeverozapadnu obalu nalazi se crkva sv. Jere. U crkvama ima više vrijednih umjetnina: oslikana romaničko-gotička raspela, poliptih Blaža Jurjeva Trogiranina, poliptih domaće škole, gotički relikvijari i dr.

Citiranje:

Čiovo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 3.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ciovo>.