čudo, neuobičajena pojava kojoj se pripisuju naravna ili nadnaravna svojstva; sve što izaziva čuđenje, zaprepaštenje, znatiželju ili divljenje. U teologiji se čudo veže uz Božju partikularnu volju (Toma Akvinski, Nicolas Malebranche) prema kojoj Bog (uređujući pojedinačan slučaj) može svojim partikularnim voljama djelovati suprotno svojim općenitim voljama (primjerice, prema Tomi Akvinskome, Bog je mogao i može stvoriti drukčiji svijet), što za mnoge teologe predstavlja proturječje koje pokazuje Božje nesavršenstvo. Čudo, međutim, nije vezano uz Boga (jer njemu su njegove namjere jasne), nego uz čovjekovu narav koja ne može spoznati Boga i njegovu volju koja je kontingentna (Duns Škot) pa je čovjek često objašnjava kao čudo. Tako je i u postupcima Katoličke crkve (primjerice kanonizaciji ili beatifikaciji) često potrebno dokazati čudo (ukazanje, svjedočanstvo, ozdravljenje) koje svjedoči, uz općenitu objavu, upravo prisuću Božje partikularne objave. U filozofiji se, nasuprot teološkim argumentima, čudo odnosi na prirodne pojave, odn. na ono što nije u skladu s njima, a što se može opaziti osjetilima i spoznati razumom. Osobito od novovjekovnih filozofskih nazora čudo postaje predmet kritike. Tako Hume kritizira kriterij pouzdanosti spoznaje koja počiva na čudima čiji su izvor svjedočanstva i očevidci. Za nj je čudo »povreda prirodnih zakona« zbog čega ono nema nikakvu vjerodostojnost, jer je neponovljivo i jer počiva na subjektivnom svjedočenju kojemu možemo samo vjerovati ili ne vjerovati. Za Kanta je čudo suvišno jer ono ometa spoznaju zato što »uspavljuje um« koji, umjesto na daljnje usavršavanje, usmjeruje na pasivno predavanje u vjeri. U filozofskim razmatranjima čudo treba razlikovati od čuđenja koje označuje početak filozofije uopće (Platon, Aristotel) jer ono budi znatiželju tako da postaje predmetom mišljenja koje ga istodobno određuje.
