struka(e): |

diktator (lat. dictator, od dictare: nalagati).

1. Vladar koji prigrabi neograničenu vlast, apsolutist, tiranin, samodržac, silnik.

2. U antičkom Rimu, za republike, magistrat s izvanrednim ovlastima, kojega je svojim zaključkom (senatus consultum) postavljao Senat u trenutcima veće opasnosti, za kraće vrijeme, obično na šest mjeseci. U rukama diktatora usredotočila bi se sva vlast. Za diktatora je Senat birao u pravilu jednoga od dvaju konzula, i on je tada imao pravo na 24 liktora, koliko su ih imala oba konzula. Za diktature drugi bi magistrati položili svoje časti. Magistratura diktatora imala je pretežito vojni karakter, pa je i njegov raniji naziv bio magister populi, tj. vojnički zapovjednik rimskoga naroda. Diktator bi sam imenovao svojega zamjenika, zapovjednika konjice (magister equitum). Vlast diktatora bila je ograničena na Italiju, a lex Valeria iz 300. pr. Kr. stegnula ju je na sam grad Rim. Ustanova diktatora seže u najstarije doba republike (501. ili 498. pr. Kr.), a prve su podrobnije vijesti o njoj iz 367. pr. Kr., kada je postavljen diktator za provođenje zakona Gaja Licinija u korist plebejaca. Prvi plebejski diktator postavljen je 356. pr. Kr. Posljednji diktatori u pravom smislu imenovani su 216. i 202. pr. Kr., jer autokratsko vladanje Sule, Cezara i Antonija – iako se redovito označuje kao diktatura – ima samo sasvim formalne veze s ustanovom republikanske diktature. Sam Antonije donio je 44. pr. Kr. zakon kojim se diktatura ukida.

Citiranje:

diktator. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 23.2.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/diktator>.