Dimitrijević, Slobodan, hrvatski filmski glumac srpskoga podrijetla (Niš, Srbija, 20. IV. 1941 – Zagreb, 4. XII. 1999). U Zagrebu je završio srednju školu, a prvu i glavnu ulogu dobio na audiciji Zora filma za film Igre na skelama (Srećko Weygand, 1961). Ulogama melankoličnih mladića nameće se potom kao jedno od zaštitnih glumačkih lica modernističkoga filma u hrvatskoj autorskoj kinematografiji 1960-ih, nastupivši u glavnim ulogama u ključnim ostvarenjima Vatroslava Mimice (Prometej s otoka Viševice, 1965; Ponedjeljak ili utorak, 1966) i Krste Papića (epizoda Čekati u omnibus-filmu Ključ, 1965; Iluzija, 1967). Status jugoslavenske filmske zvijezde potom održava nizom zapaženih nastupa u mahom ratnim i akcijskim partizanskim filmovima, ali i u prestižnim društvenokritičkim dramama, produciranima u Bosni i Hercegovini (Sunce tuđeg neba, Milutin Kosovac, 1968; Valter brani Sarajevo, Hajrudin Krvavac, 1972), Crnoj Gori (Lelejska gora, Zdravko Velimirović, 1968), Makedoniji (Vrijeme bez rata – Vreme bez vojna, 1969., Pucanj – Istrel, 1972., oba u režiji Branka Gapa; Ispravi se, Delfina!, Aleksandar Đurčinov, 1977), Srbiji (SB zatvara krug, Miomir Stamenković, 1974) i Vojvodini (Trofej, Károly Vicsek, 1979). Već od ranog nastupa u koprodukcijskom filmu Blago u Srebrnom jezeru (Der Schatz im Silbersee, Harald Reinl, 1962) redovito glumi, uz više nastupa u njemačkim vesternima prema romanima Karla Maya, u manjim ulogama u inozemnim filmovima, mahom žanrovskima, koji su se snimali u Hrvatskoj. Glumio je i na televiziji (npr. u partizanskoj TV seriji Mačak pod šljemom, Berislav Makarović, 1978).
Ostale važnije uloge: Akcija Stadion (Dušan Vukotić, 1977), Stići pre svitanja (Aleksandar Đorđević, 1978), Vrhovi Zelengore (Z. Velimirović, 1978), Novinar (Fadil Hadžić, 1979), Donator (Veljko Bulajić, 1989), Pont Neuf (Željko Senečić, 1997).
